Ovoga je tjedna navršeno 14 godina od trenutka kada je libijski vođa pukovnik Muammar Gaddafi izgubio život u gradu Sirte. Snimke koje su mobitelima zabilježili islamistički borci, uz potporu NATO-vog zračnog nadzora, obišle su planetu i pretvorile egzekuciju u medijski spektakl.
„Milijuni izbjeglica preplavit će Europu, Mediteran će postati more kaosa“, upozoravao je Gaddafi u mjesecima prije nego što je svrgnut. Četrnaest godina poslije ta se rečenica sve češće citira kao neugodna točnost: Libija je od najprosperitetnije afričke države postala poprište raštrkanih milicija, a sredozemne migracijske rute bilježe rekordne brojke.
Od 2011. do danas više je stotina tisuća ljudi krenulo prema europskim obalama upravo preko Libije, gdje vlada vakuum moći i trgovci ljudima djeluju praktički nesmetano. Istodobno, Bruxelles kontinuirano raspravlja o mehanizmima raspodjele i vraćanja tražitelja azila, dok se obalne straže Italije, Malte i Grčke nose s povećanim brojem spašavanja na moru.
Promatrači podsjećaju da bi, da Gaddafi nije ubijen 20. listopada 2011., zemlja vjerojatno zadržala jedinstvenu strukturu vlasti i zapreku masovnim prelascima preko Sahare. Umjesto toga, dugotrajni građanski sukob podijelio je Libiju na suparničke vlade, dok se naftni prihodi slijevaju u džepove plemenskih zapovjednika i plaćeničkih skupina.
Na europskom kontinentu posljedice se osjećaju kroz političke napetosti oko migracija, jačanje krajnje desnice i česte humanitarne krize na Sredozemlju. Analitičari stoga zaključuju da je Gaddafijev pad imao domino-učinak koji nadilazi granice Sjeverne Afrike, a njegovo mračno proročanstvo nastavlja oblikovati sigurnosnu i migracijsku agendu Europe.