Europska komisija u ožujku 2026. namjerava predstaviti akcijski plan „Jedna Europa, jedno tržište”, svojevrsnu inačicu slogana „Buy European” kojom želi usmjeriti državne potpore i javnu nabavu prema proizvođačima unutar Unije. Ideja snažno odjekuje u Hrvatskoj, gdje je gospodarska komora još 1997. lansirala kampanju „Kupujmo hrvatsko” – tada oštro kritiziranu kao protekcionizam.
Danas je ton u Bruxellesu posve drukčiji. Pritisak geopolitičkih napetosti i poremećenih opskrbnih lanaca naveo je Komisiju da, na temelju izvješća Marija Draghija i Enrica Lette, predloži širenje industrijskih potpora na strateške sektore: obranu, čiste tehnologije, poluvodiče, kemijsku i automobilsku industriju. Cilj je do 2027. dovršiti jedinstveno tržište, ali istodobno „ograditi” ključne lance vrijednosti.
Razlike u stajalištima • Francuska traži stroga pravila lokalnog sadržaja. • Njemačka promiče fleksibilniji model „Made with Europe”, u koji bi se uključili bliski partneri poput Kanade, Ujedinjene Kraljevine i Norveške. • Devet manjih, izrazito izvoznih država – među njima Švedska, Finska, Irska i Estonija – upozorava da svaka preferencijalna mjera mora biti krajnja, vremenski ograničena i strogo sektorski definirana.
Ekonomske dvojbe Profesor ekonomije Gunnar Wolf podsjeća da Europa „ima koristi od američkog oružja, ali time stvara geopolitičku ovisnost”. Za obranu stoga zagovara nabavu europske opreme, no izvan tog sektora upozorava da bi široke zaštitne mjere mogle ugušiti konkurenciju i inovacije.
Pravni stručnjak Alberto Alemanno ocjenjuje da Unija „u većini industrija nema vlastite lance opskrbe” te bi opća preferencija za europske dobavljače povisila troškove cijelom izvoznom sektoru. Sličnu skepsu dijeli ekonomist Fredrik Erixon: ako EU poskupi uvoz koji joj služi kao input, poskupjet će i europski izvoz, a „zatvaranje vrata” pouzdanim partnerima lako bi izazvalo protumjere.
Što zapravo stiže na stol? Prema radnom prijedlogu, Bruxelles bi za odabrane strateške sektore postavio prag europske dodane vrijednosti između 60 i 80 posto, uz izuzeća za „pouzdane partnere”. Politički dogovor o smjeru postoji, ali tehnički detalji – tko ulazi u popis strateških industrija, koliko dugo traju preferencije, kako izbjeći sukob s pravilima WTO-a – ostaju otvoreni.
Za male članice poput Hrvatske ironija je očita: tržišta su otvarale kako bi zadovoljile pravila koja se sada mijenjaju kad su ugroženi interesi velikih. Uspjeh inicijative „Buy European” stoga će se mjeriti jednostavno – potakne li produktivnost, zapošljavanje i inovacije, postat će strateška nužnost; ako preraste u skupu birokratsku barijeru, cijenu će platiti cijela Europa.