Dok Europska unija kroji nove gospodarske mjere za „smanjenje rizika”, Tajvanski tjesnac – jedna od najvažnijih trgovačkih arterija na planetu – ostaje izvan fokusa europske rasprave. Upozorenje je prošlog tjedna u Bruxelles donijela visoka tajvanska delegacija predvođena zamjenikom ministra za odnose s Kinom Shenom You-zhongom.
„Pritisak Pekinga postaje sve napredniji i agresivniji”, rekao je Shen, dodajući da bi ignoriranje sigurnosti tjesnaca za Europu bilo „samoubojstvo”. Tajpej stoga poziva partnere da grade „ne-crvene opskrbne lance” u strateškim sektorima – od poluvodiča do kritičnih sirovina – koje Kina ne može pretvoriti u oružje gospodarskog pritiska.
Istodobno, Kina intenzivira vojne vježbe i raketna testiranja oko otoka, normalizira upade u tajvanski zračni prostor i vodi pravni rat kako bi prikazala Tajvan „dijelom Kine”. Gotovo 90 % najvećih teretnih brodova na svijetu prolazi tim tjesnacem, a 2022. ondje je prošla petina globalne pomorske trgovine. Procjene govore da bi potpuna eskalacija mogla izbrisati oko 10 % BDP-a EU-a u prvoj godini sukoba – između 1,5 i 1,8 bilijuna eura.
Daleki istok govori jasnije od Europe. Japanska premijerka Sanae Takaichi već je proglasila moguću kinesku blokadu Tajvana „prijetnjom opstanku” Japana; Seul traži diverzifikaciju lanaca nabave, a osiguravatelji u Londonu potajno dižu premije za brodovlje koje prolazi tjesnacem. Tržišta, čini se, brže cijene rizik nego političke prijestolnice.
Ključ kriza leži u mikročipovima. Tajvanski TSMC proizvodi više od 90 % najnaprednijih svjetskih poluvodiča. I najmanji poremećaj ondje bi izazvao trilijunske gubitke u globalnom BDP-u. Zato je europsko-tajvansko ulaganje od 10 milijardi eura u novu tvornicu u Dresdenu, u suradnji s Boschom, Infineonom i NXP-om, više od industrijskog projekta – to je pokušaj sidrenja tajvanske tehnologije u Europi.
Tajvan i Japan pokazuju i kako izgleda konkretno „od-rizikavanje”. Prije petnaestak godina više od 80 % tajvanskih investicija odlazilo je u Kinu; danas su u jednoznamenkastim postocima i do 2025. trebale bi pasti ispod 3 %. Unatoč tome, tajvanski BDP po stanovniku cilja prema 40 000 dolara, uz projekciju rasta od 7,37 % za 2025. – dramatičan kontrast prema 1,2 % koliko se očekuje u eurozoni.
Sličan put prošao je Tokio nakon krize rijetkih zemnih metala 2010., prepolovivši ovisnost o kineskim isporukama. Bruxelles sada posuđuje japanski model kroz inicijativu „Resource EU”, ali analitičari upozoravaju da dokumenti ostaju skromni bez jasnih kriterija za povjerljive dobavljače i neovisne sekundarne lance nabave.
Zajednički interesi pojavljuju se i u dronovima, satelitima niske orbite i umjetnoj inteligenciji – tehnologijama na sjecištu civilne i vojne uporabe. Tajvan je nedavno potpisao memorandum o dronovima s Poljskom i Ukrajinom, dok vlastiti sustav T-Dome razvija po uzoru na izraelski „Gvozdeni kupol”.
Europska mantra o „de-riskingu” stoga zvuči prazno ako ne obuhvati nadolazeću opasnost za Tajvan. Peking bi, prema vojnim procjenama, do 2027. mogao imati kapacitete za invaziju, događaj male vjerojatnosti, ali golemih posljedica. Kako je sažeo tajvanski dužnosnik posudivši staru kinesku poslovicu: „Da uhvatiš razbojnike, prvo uhvati vođu.” Ako Kina slomi Tajvan, Europu bi moglo zadesiti gospodarsko nevrijeme kakvo nikad nije iskusila.
Drugim riječima, zaštita demokratskog otoka na drugom kraju svijeta možda je najisplativije ulaganje u europsku sigurnost – i najbolji test ozbiljnosti briselske politike „smanjenja rizika”.