Stariji zaposlenici koje u uredu ometaju razgovorljivi mlađi kolege nemaju temelja za tužbu zbog dobne diskriminacije, odlučio je radni sud u Watfordu.
U središtu postupka našla se Catherine Ritchie, administratorica u kasnim šezdesetima koja je, kao najstarija zaposlenica elektroinženjerske tvrtke, tvrdila da joj je konstantna buka mlađih radnika onemogućavala koncentraciju. Zaposlenici u dvadesetim i tridesetim godinama, navela je, provodili su vrijeme u međusobnim razgovorima, gledali mobitele i općenito se ponašali „bučno i razigrano”, dok je ona pokušavala raditi telefonske pozive.
Ritchie je opisala kako je zbog toga trpjela glavobolje i promuklost, tražila dopuštenje za rad od kuće te molila kolege za tišinu, no menadžeri su joj poručili da se usredotoči na vlastite radne ciljeve. Na sudu je istaknula i da ju je smetalo "ekstremno gubljenje vremena i niska produktivnost" mlađih zaposlenika.
Sud je, međutim, zaključio da opisano ponašanje nije prelazilo granicu dopuštenog niti se može smatrati uznemiravanjem na osnovi dobi. U obrazloženju presude stoji kako je Ritchie „ozbiljno shvaćala svoj posao i željela ostati profesionalna u svakom trenutku“, ali da njezino očekivanje da svi rade jednako tiho i predano nije razumno.
„Percepcija tužiteljice da je bučno i ometajuće ponašanje predstavljalo uznemiravanje nije bila razumna“, navodi se u presudi.
Odluka potvrđuje da sama činjenica što su mlađi radnici društveniji i glasniji ne predstavlja kršenje pravila o jednakosti na radnom mjestu – sve dok u ponašanju nema izravnog vrijeđanja ili omalovažavanja starijih kolega.
