Na poznatoj šljunčanoj plaži Stade u Hastingsu, odakle drvene barke kreću na more još od vremena prije Normanskog osvajanja 1066., ostalo je tek šarenilo trupa i – tišina. Nekoć najveća europska flota koja se s plaže porinula ručno, 2015. je brojila 53 registrirane barke. Danas ih je svega 18, što je pad od 66 %, a većina stoji na suhom.
„Ribarenje je ovdje strmoglavo palo”, kaže 67-godišnji Peter White, ribar od svoje 15. godine. „Ove barke nisu isplovile mjesec dana.” Vjetrovi koji se pojačavaju prema kanalu redovito ih drže u luci, a i kad je vrijeme mirno, u pogonu je manje od osam plovila.
Podaci novog istraživanja sveučilišta u Newcastleu i Plymouthu pokazuju da su male barke do 10 metara – okosnica britanske industrije s 79 % plovila i oko pola radnih mjesta – od 2008. do 2022. smanjile broj dana na moru za 43 %, dok im je flota pala za 22 %, gotovo dvostruko više nego kod većih brodova.
Ribari iz Hastingsa navode tri glavna razloga: zagrijavanje mora koje mijenja migracije ribe, neodržive kvote te goleme koćarice koje „tuču” stokove dublje u Kanalu. No najveći udarac stigao je u svibnju – tzv. „Brexit reset” kojim je Ujedinjeno Kraljevstvo Europskoj uniji dalo 12-godišnji pristup obalnim vodama, sve do šest morskih milja od obale gdje love male barke.
„Dobili smo ništa, a dali svoja mora”, ogorčen je Mike Cohen, čelnik Nacionalne federacije ribarskih organizacija. „Naše šestmetarske barke sada dijele prostor s 30-metarskim španjolskim, francuskim i nizozemskim divovima koji mogu loviti 24 sata na dan.”
Vlada je istodobno najavila 360 milijuna funti za modernizaciju flote i potporu zajednicama, no ribari tvrde da novac još nije osjetio nitko na terenu. Mark Ball (62), koji s 30-godišnjim sinom Jamiejem održava jednu od rijetkih aktivnih barki, priznaje: „Čamac opstaje samo ako ga financiramo iz ušteđevine.”
Ni mlađa generacija ne vidi budućnost. Shane Ball (32) napustio je palubu i zaposlio se kao soboslikar kako bi mogao dobiti hipoteku. „Katkad samo spaljuješ dizel ni za što”, kaže.
Dodatni trošak donijela su i nova pravila sigurnosti na moru koja male brodove stavljaju pod isti aršin kao daleko veće jedinice. Rob Pearson iz županijske uprave za priobalni ribolov ističe da dobro lokalno upravljanje gubi smisao kad se stokovi iscrpljuju na otvorenom moru.
Na Stadu se mreže krpaju više iz upornosti nego iz zarade. Bivša prevoditeljica Lucy Phillips (55), danas članica posade broda RX11, kaže: „Tužno je gledati kako sve nestaje. Ne želimo postati ‘igrani grad’ u kojem brodovi služe samo kao kulisa.”
Pojedinci poput Kevina Bollena (64) prisjećaju se vremena kada je cijelo mjesto „disalo kao obitelj”: klinci su pomagali izvući barke i kući nosili koju ribu za prodaju. Danas procjenjuje da bi se s brodom teško zaradilo 15 000 funti godišnje. „Još deset godina i barki više neće biti”, uvjeren je. A što onda? „Pretvorit će ovo u parkiralište, zar ne?”