U Biljanima Gornjim, selu nedaleko od Benkovca, Mile Radmanović već godinama živi apsurdnu priču. Nositelj Spomenice Domovinskog rata i umirovljeni policajac obnovio je djedovinu i pretvorio je u seosko domaćinstvo „Pavlovi dvori”, no osnovna komunalna usluga – vodovod – do njegove kuće nikada nije stigla.
Radmanović i supruga Marija svake godine izdvajaju oko 2 000 eura za cisterne kojima pune kućanstvo i bazen u kojem se kupaju njihovi gosti. „Ne govorim im da nemam vode. Sramota me je da u 21. stoljeću moram šutjeti o tome”, kaže Mile, dodajući da pred kućom ima cjevovod podignut još uoči rata. Za dovršetak priključka, tvrdi, bila bi dovoljna jedna pumpa.
Istodobno se u susjednom Korlatu, odakle potječu benkovački gradonačelnik Tomislav Bulić i braniteljski aktivist Nediljko Genda, otvara novi put prema vjetroelektranama. „Drago mi je zbog ceste, ali zašto nitko ne može riješiti vodu koja je osnova života?”, pita Radmanović, podsjećajući da je do sada tražio pomoć Hrvatskih voda, Grada Benkovca i Zadarske županije – bez uspjeha.
Priča o vodi isprepletena je s napetostima koje posljednjih tjedana potresaju benkovački kraj. Festival antiratne tematike „Nosi se” otkazan je nakon protivljenja dijela lokalnih braniteljskih udruga predvođenih Gendom. Novinarka Melita Vrsaljko, koja je godinama upozoravala na netransparentno trošenje javnog novca u Benkovcu, zbog toga je izložena verbalnim, a ranije i fizičkim napadima.
Radmanović podsjeća da su devedesete u tom dijelu Ravnih kotara ostavile duboke rane: „Pucali su mi po kući, šest metaka smo našli. Ipak sam ostao vjeran službi i državi.” Danas, kaže, ne traži povlašteni status nego „samo normalan život” – vodu koju je spreman vlastitim sredstvima priključiti kad mu institucije omoguće dotok.
Dok se rasprave o kulturi, ideologiji i obnovi javnih proračuna rasplamsavaju, „Pavlovi dvori” nastavljaju raditi punom parom. Europski gosti dolaze zbog mira, maslina i loze; obitelji s djecom s posebnim potrebama ljetuju besplatno. Ali kamioni s cisternama i dalje krstare uskim seoskim putom, podsjećajući da ni tri desetljeća nakon rata u nekim dijelovima Hrvatske voda – doslovno – još nije došla do usta onih koji su je branili.