Gotovo tri desetljeća nakon premijere horor „Frankenstein” Kennetha Branagha doživljava malu kritičku renesansu. Film je 1994. u SAD-u dočekan mlako: unatoč budžetu od 45 milijuna dolara zaradio je tek 22 milijuna. Publika se tada još uvijek divila svježe objavljenoj „Drakuli” Francisa Forda Coppole, pa je Branaghova vizija monstruozne priče Mary Shelley ostala u sjeni.
U Europi je odjek bio drukčiji. Na inozemnim tržištima „Frankenstein” je inkasirao 90 milijuna dolara, a gledatelji su prepoznali šekspirijanski senzibilitet redatelja koji je već bio proslavljen ekranizacijama „Henrika V.” i „Puno buke ni za što”.
Branagh se, poput Orsona Wellesa, prihvatio dvostruke uloge: režirao je film i utjelovio opsesivnog znanstvenika Victora Frankensteina. Najveće iznenađenje ipak je Robert De Niro, skriven pod slojevima hiper-uvjerljive maske. Njegov deformirani stvor nema karikaturalno visoko čelo niti vijke u vratu; tijelo mu je išarano šavovima, a svijest o vlastitoj nakaznosti vodi ga u egzistencijalni očaj.
Scena oživljavanja stvorenja, popraćena povikom „It’s alive!”, vizualni je vrhunac. No emocionalni vrhunac stiže kasnije, kada napuštena kreatura preispituje smisao vlastita postojanja: „Što je s mojom dušom? Imam li je? … Dao si mi život, a onda si me ostavio da umrem. Tko sam ja?” Taj monolog odzvanja jednako snažno kao replike Royja Battyja iz „Istrebljivača”.
Film se vješto seli između kostimirane melodrame, tragične romanse i gotičkog horora, ugođajem podsjećajući čas na Merchant-Ivoryjeve drame, čas na mračne trilere poput „Rta straha” – podsjetnik na De Nirovu prijašnju ulogu Maxa Cadyja.
Danas se Branaghov „Frankenstein” promatra bez tereta usporedbi s Coppolinom „Drakulom” i Nicholsovim „Vukom”. U ambicioznosti, emocionalnoj rasponu i De Nirovoj glumačkoj hrabrosti mnogi pronalaze razloge zbog kojih film vrijedi ponovno otkriti. Nakon što je nekoć proglašen „više mrtvim nego živim”, čini se da je čudovište – baš poput svojeg filmskog alter ega – ipak preživjelo.