Božić, dan kada kršćani slave rođenje Isusa Krista, stoljećima je jedno od središnjih točki kršćanskoga kalendara. Riječ „Božić” – kao „mali Bog” – u pučkoj teologiji označava blaga, dobra i čovjeku bliska Boga.
Kroz povijest se dan Kristova rođenja često smatrao i početkom nove godine. U većini obnovljenoga Zapadnog Rimskog Carstva nova je godina započinjala upravo 25. prosinca, a hrvatska božićna pjesma „Narodi nam se kralj nebeski” još uvijek nosi stih „Na tom mladom letu veselimo se” koji podsjeća na tu tradiciju. Tek 1691. Crkva je službeno premjestila Novu godinu na 1. siječnja.
Tri božićne mise – polnoćka, zornica i poldanjica – slave se od 5. stoljeća. Tijekom polnoćke i zornice čita se evanđeoski izvještaj o Isusovu rođenju, dok poldanjica donosi Ivanov proslov: „U početku bijaše Riječ…”. Nakon Božića slijede Sveti Stjepan, Sveti Ivan, Nevina dječica (Mladenci) i Stara godina.
Živi hrvatski običaji
-
Sijanje pšenice – Na blagdan sv. Barbare ili sv. Lucije u posudice se sije pšenica kao simbol novoga života. Do Božića zazeleni božićni stol, ovijena je hrvatskom trobojnicom, a po završetku blagdana daruje se pticama.
-
Badnjak i slama – U nekim je krajevima običaj unošenja jednog ili triju panjeva (badnjaka) uoči Božića. Tri panja simboliziraju Presveto Trojstvo, a njihov se žar koristio za paljenje svijeća. Slama, koja se unosila pod stol, označavala je službeni početak svetkovine.
-
Biranje „kralja” – Na jugu Hrvatske između Božića i Sveta tri kralja nekoć se birao „kralj” ili „knez” sela, s krunom i štapom kao znakovima vlasti. Etnolozi taj običaj povezuju s drevnim spomenom na biranje narodnih vladara; nestajao je već u prvim desetljećima 20. stoljeća.
-
Božićno drvce – Kićenje bora u Hrvatskoj se proširilo tek nakon 1850. godine, iako je u njemačkim pokrajinama prisutno još od 16. stoljeća.
Božić tako spaja teološku poruku o „bližem Bogu” s bogatom etnografskom baštinom, a mnogi se stari običaji – od pšeničnih izdanaka do polnoćke – i danas njeguju kao znak vjere, zajedništva i kulturnoga identiteta.