Francuska književna scena posljednjih je mjeseci zasuta hvalospjevima bosansko-hercegovačkom piscu Veliboru Čoliću. Rođen 1964. u Odžaku, Čolić je s dvadeset osam godina napustio ratom zahvaćenu Bosnu i Hercegovinu, stigao u Francusku bez znanja jezika, a danas slovi za kanoniziranog autora izdavačke kuće Gallimard.
Roman „Rat i kiša”, objavljen prošle godine, dobio je četiri ugledne francuske i jednu belgijsku nagradu. Kritika ističe brutalne, gotovo dokumentarne opise mrtvih vojnika, rastrganih životinja i razorenih sela, dok sam autor u tekst unosi crni humor kao jedini ventil iz nesnosne stvarnosti.
Čolić u knjizi rekonstruira vlastiti put kroz ratno ljeto 1992.: od mobiliziranog vojnika preko dezertera i logoraša do bjegunca i, napokon, apatrida. „Svi moji osjećaji desetljećima su kao u magli… Ponekad rat nestane, godinama ga nema, ali se uvijek vrati, gore nego prije”, piše.
Autor se ovog puta sam prihvatio prijevoda na hrvatski, svjestan da je „svaki prevoditelj barem mali izdajnik”, pa je tekst mjestimice iznova napisao kako bi ga prilagodio jeziku u koji se vraća.
Privatno se posljednjih godina nosi s rijetkom autoimunom bolešću koja mu je doslovce „izbila na kožu” ranicama od usta do prsa. Dijagnozu je dobio u Bruxellesu, gdje živi, jednoj od rijetkih zemalja koje tu bolest uopće bilježe – u Belgiji je registrirano samo šezdesetak slučajeva. Čolić vjeruje da je i taj medicinski pakao zakašnjeli odjek rata: „Ova bolest, siguran sam, rat je koji izbija kroz moja usta, na moj jezik, na kožu.”
Uz zdravstvene muke i literarne trijumfe, pisac zadržava prepoznatljivo ikonoklastičko držanje. „Mrzim ljeto. Uvijek sam mrzio ono što većina voli. Pijesak, more, sunce, djecu, domovinu, naciju, obitelj, Božić, bijelu kavu”, zapisuje, ostajući vjeran ulozi čovjeka koji, kako sam kaže, „uvijek stoji nasuprot masi”.
Dok ga Francuska već vidi kao klasika, nije izvjesno hoće li „Rat i kiša” dospjeti na popise školske lektire u regiji iz koje je potekao. Čolićev bezkompromisni prikaz ratnog ludila možda je, upravo zbog brutalne iskrenosti, literarni podsjetnik da ta regija još uvijek nije završila vlastiti rat s prošlošću.