María Corina Machado, 58-godišnja liderica venezuelanske oporbe i netom proglašena dobitnica Nobelove nagrade za mir, napustila je domovinu istim opasnim morskim putem kojim posljednjih godina bježe deseci tisuća sunarodnjaka.
Prema navodima američkih dužnosnika, Machado je u utorak neopaženo isplovila iz ribarskog mjesta na venezuelskoj sjevernoj obali, prošavši deset vojnih punktova u zamjenskoj perici i maskiranoj odjeći. Drvenom yolom prešla je 80 kilometara nemirnog Karipskog mora i stigla na otok Curaçao, gdje je uskočila u poslovni zrakoplov za Bangor u saveznoj državi Maine, da bi posljednju dionicu odradila na liniji za Oslo.
Rizični bijeg trajao je više od deset sati i, prema svjedočenjima bliskih suradnika, odgađao se zbog olujnog vremena i visokih valova. „So many people … risked their lives in order for me to arrive in Oslo and I’m very grateful to them”, kazala je telefonom predsjedniku norveškog Nobelova odbora Jørgenu Watneu Frydnesu netom prije leta prema Europi.
Simbolična gesta Machado je odabrala najpogibeljniju krijumčarsku rutu kako bi skrenula pozornost na migracijsku krizu koju je obećala zaustaviti. Otkako je Nicolás Maduro 2013. preuzeo vlast, više od osam milijuna Venezuelanaca napustilo je zemlju pogođenu hiperinflacijom, glađu i progresivnom represijom. Autor Carlos Lizarralde, koji egzodus naziva najvećim u suvremenoj povijesti Latinske Amerike, ocjenjuje da je Machado „otišla da bi se vratila kao čelnica nacije”, dok se Washingtonova vojna prisutnost u Karipskome moru pojačava.
Pitanje utjecaja u egzilu Povijest venezuelske oporbe prepuna je vođa koji su izgnanstvom izgubili političku težinu. Državna televizija Telesur Nobelovu je ceremoniju nazvala njezinim „političkim pogrebom”. Machado, međutim, odbacuje tu tezu: „I’m going to be in the place where I’m most useful for our cause.” Savjetnik David Smolansky tvrdi da se njihova strategija odvija iza zatvorenih vrata, a analitičar Moisés Naím procjenjuje da će se liderica „uskoro vratiti kući, pa makar ponovno morala u ilegali”.
Popularnost stečena tijekom višemjesečne kampanje, kada je kombijem, motociklom i čamcem obilazila najudaljenija sela, ostaje joj najveći adut. Lizarralde ističe da je „prije samih izbora postala najpopularnija venezuelska političarka nakon Huga Cháveza” te da je stvorila imidž majčinske figure koja će „ponovno spojiti milijune razdvojenih obitelji – uključujući i vlastitu”.
Odlazak u Norvešku, makar pod pratnjom američkih dužnosnika i dezertera iz Madurova aparata, Machado vidi tek kao privremenu stanku: „Of course I’m going back. I know exactly the risks I’m taking.”
