Kako se američko-iranski pregovori u Omanu o balističkom programu sve više zatvaraju u slijepu ulicu, Washington i Izrael pojačali su asimetrične udare unutar Islamske Republike. Takav pritisak, praćen golemim gomilanjem američkih snaga u Arapskom moru i Perzijskom zaljevu, izazvao je nelagodu dviju najvećih regionalnih sila koje nominalno s Iranom održavaju stabilne odnose – Saudijske Arabije i Turske.
Obje države ovih su se tjedana intenzivno angažirale kako bi odgodile širu vojnu operaciju koju, prema upućenima, forsira izraelski premijer Benjamin Netanyahu. Rijad i Ankara strahuju da bi svaki dramatičan udar na Teheran mogao srušiti teokratski režim i otvoriti prostor nepredvidivom, možda proizraelskom poretku u postislamskom Iranu.
„Iako se znalo da prosvjedi ne mogu srušiti režim, ipak je pojava proizraelskog pretendenta na iranski tron Reze Pahlavija zabrinula mnoge društvene skupine i političke aktere, uključujući neperzijske zajednice i pobožne segmente društva…”, zapisao je analitičar Said Khanafir, dodajući kako je turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan u jeku nemira izravno prozvao Izrael da stoji iza nereda.
Mogućnost raspada Irana otvara i etničko pitanje: azerbajdžanski Turci, Arapi, Baluči, Turkmeni i Kurdi desetljećima su trpjeli represiju, a sada bi, pod pritiskom vanjske intervencije i ekonomske krize, mogli posegnuti za oružjem. Za Tursku bi takav scenarij značio duplu prijetnju – oživljavanje kurdskog separatizma preko granice i novi val izbjeglica, zbog čega je već podignut granični zid.
Saudijsku Arabiju brine i sudbina Hormuškog tjesnaca, ključne izvozne arterije za njezinu naftu. Rijad zato, prema diplomatskim izvorima, radije vidi oslabljen, ali funkcionalan iranski sustav nego vakuum moći u kojem bi Izrael i Sjedinjene Države oblikovali poslijeratni poredak.
Dok Washington nastavlja operaciju „Ponoćni čekić”, a „Beautiful Armada” patrolira u blizini iranskih voda, Teheran uporno šalje signale da će, bude li napadnut, odgovoriti preko svojih saveznika širom Bliskog istoka. Između tih prijetnji i straha od rasula, Ankara i Rijad već sada kroje krizne planove: diplomacija na vrhu, visoke ograde na granici i otvoreni kanali prema Pekingu koji je posljednjih godina preuzeo ulogu glavnog posrednika u regiji.
Ako pregovori u Omanu definitivno propadnu, Bliski istok mogao bi se naći pred najopasnijom šah-mat situacijom još od američke invazije na Irak – ovaj put s Iranom u središtu ploče i Turskom te Saudijskom Arabijom kao igračima koji očajnički pokušavaju izbjeći rasplet bez pobjednika.
