Na pozornici Harkivskog lutkarskog kazališta stoje naslagane vojne kutije za streljivo. Kad se otvore, iz njih izviru figurice anđela i malog Isusa. Šest glumaca pjeva tužne božićne napjeve, dok se između pjesama čitaju mračni stihovi Serhija Žadana. Predstava nosi naslov „Jaslice. Rat. Pjesme.”, a publika promatra u potpunoj tišini, prikovana intenzitetom prizora.
Redateljica Oksana Dmitrijeva (48) objašnjava zašto se odlučila spojiti božićni motiv s ratnom realnošću: „Ne možemo samo igrati komedije i bježati od stvarnosti. Pozornica je zrcalo – moramo svoje emocije ponovno proživjeti, ali ovaj put izvana, zajedno s drugima.”
Četvrta zima od početka ruske invazije mnogim Ukrajincima djeluje najteža. Ruske snage sporim, ali postojanim tempom potiskuju obranu u Donbasu, a raketni udari na energetsku infrastrukturu satima ostavljaju gradove bez struje. Istodobno, politički vjetrovi u Washingtonu nisu naklonjeni Kijevu kao ranije: nova administracija pokazuje veću sklonost narativima iz Moskve nego ukrajinskim.
Unatoč sumornoj slici, ukrajinsko društvo pronašlo je pukotine svjetla. Država opstaje, bojišnica se drži, a tehnološke inovacije – osobito u proizvodnji dronova – doživljavaju procvat. U velikim gradovima poput Kijeva i Harkiva život se pokušava održati usprkos uzbunama i mraku. Generatori bruje na svakom uglu, trgovine, restorani i barovi rade, a nedavno je u Kijevu 12-tisućna hrivnjska degustacija šampanjca rasprodana danima unaprijed.
Na pozadini takve svakodnevice, Dmitrijevina predstava podsjeća da rat prožima i ono najintimnije – priču o rođenju djeteta u štali pretvara u priču o opstanku nacije. Anđeli i streljivo dijele istu kutiju, a publika zajedno s glumcima zuri u to zrcalo stvarnosti – bez iluzije da se iz kazališta izlazi lakšeg srca, ali s uvjerenjem da je istina ponekad najbolja molitva.