Rastuća glad za računalnom snagom umjetne inteligencije nezaustavljivo povećava broj i veličinu podatkovnih centara, a s njima i potrošnju električne energije, vode i fosilnih goriva. Procjene govore da bi do 2030. samo centri specijalizirani za AI mogli trošiti 165 % više struje nego danas, pri čemu više od polovice energije i dalje dolazi iz fosilnih izvora. U Sjedinjenim Državama već ih je najmanje 5 400, a do 2028. mogli bi gutati 12 % ukupne nacionalne potrošnje električne energije.
Kako izbjeći da gigantske hale servera preplave Zemlju i dodatno opterete elektroenergetske mreže? Sam Altman, direktor OpenAI-ja i suinvestitor u 500-milijardi-dolara težak projekt „Stargate”, nudi radikalno rješenje: „Možda ih stavimo u svemir”, rekao je u nedavnom podcastu, dodavši da „pretpostavlja kako će velik dio svijeta s vremenom biti prekriven podatkovnim centrima”. Altman čak zamišlja golemu „Dysonovu sferu” – mega-strukturu oko Sunca koja bi prikupljala gotovo svu njegovu energiju. Taj je koncept, naravno, daleko izvan današnjih mogućnosti, ali manje ambiciozne svemirske farme servera sve se ozbiljnije razmatraju.
Na ideju nisu imuni ni Jeff Bezos ni Eric Schmidt, a startupi Starcloud, Axiom i Lonestar Data Systems već su prikupili milijunske iznose za razvoj orbitalnih ili lunarnih centara. Lonestar je nedavno spustio minijaturni server na Mjesec, no letjelica se prevrnula i prestala slati podatke; Starcloudov prvi satelit – veličine hladnjaka i opremljen Nvidia čipovima – čeka odgođeno lansiranje.
Tehnološki temelji polako sazrijevaju. Elektrotehničar Ali Hajimiri s Kalifornijskog tehnološkog instituta još je 2016. patentirao koncept „masovno paralelnog računalnog sustava u svemiru”. Danas ističe da bi zahvaljujući lakšim solarnim panelima i jeftinijim raketnim lanciranjima (oko 1 500 USD po kilogramu) orbitalne elektrane mogle proizvoditi struju za deset centi po kilovatsatu – jeftinije od mnogih zemaljskih izvora. „Nikada ne želim reći da se nešto ne može učiniti”, napominje, ali podsjeća na probleme: snažno zračenje, otežane popravke i brzu zastaru opreme. „Pitanje je kolika bi bila učinkovitost i isplativost.”
Ekonomske dvojbe dijeli i harvardski ekonomist Matthew Weinzierl, koji predviđa da će svemirski centri u dogledno vrijeme imati „nišne primjene, poput obrade podataka prikupljenih iz svemira ili specifičnih vojnih zadataka”, dok će za ravnopravnu utakmicu s kopnenim hiperskalerskim objektima morati ponuditi istu cijenu i pouzdanost.
Unatoč neizvjesnostima, politički pritisak raste. Gradsko vijeće Tucsona u Arizoni jednoglasno je odbilo prijedlog novog podatkovnog centra, a vijećnica Nikki Lee poručila je: „Ako je ovo doista nacionalni prioritet, moramo ulagati u centre koji će postojati u svemiru. Zvuči kao znanstvena fantastika, ali to se već događa.”
Ključno je i regulatorno pitanje. Na Zemlji su investitori suočeni s dozvolama, prosvjedima i zahtjevima za očuvanje vode ili zaštitu okoliša. U orbiti, pak, „nema susjeda koji će se žaliti”, ističe pravnica Michelle Hanlon sa Sveučilišta Mississippi. Upravo zato, kaže, tvrtke bi mogle požuriti „prije nego što Kongres shvati da i to treba regulirati”.
Za sada je izgradnja svemirskog podatkovnog centra višestruko skuplja od podizanja novog kompleksa u „Dolina podatkovnih centara” u Virginiji, gdje bi potražnja za strujom mogla udvostručiti mrežna opterećenja. No s obzirom na tempo kojim AI traži sve više resursa, utrka za gigabajte možda će se doista preseliti među zvijezde – ili će barem postati sljedeći poligon u kojem se spajaju tehnološke ambicije, klimatski pritisci i regulacijski vakuum.
