Plastične mreže koje ribari izgube ili odbace, tzv. duh-mreže, desetljećima nastavljaju ubijati ribe, rakove, kornjače pa čak i dupine. WWF Adria upozorava da se najlon u moru ne razgrađuje nego raspada u mikroplastiku koja na kraju završava i na našim tanjurima.
• Više od pet tona napuštenog ribolovnog alata uklonjeno je iz Jadrana u posljednje dvije godine, uz suradnju WWF-a, lokalnih ribara i ronilaca. • Na Viškom je akvatoriju mapirano mnoštvo podmorskih „groblja“ mreža; ključnu je logistiku osigurao ronilački centar B-24 iz Komiže. • Ronioci prijavljuju lokacije putem aplikacije Ghost Diver, a za njihov siguran rad razvijen je poseban tečaj.
Projekt NETTAG+ vrijedan je 2,7 milijuna eura i dio je europske misije „Obnovimo naše oceane i vode do 2030.“. Komiža je odabrana kao poligon za testiranje tehnoloških rješenja koja bi trebala spriječiti da ribarski alat postane opasni otpad.
Kako rade akustični tagovi
Stručnjaci iz Hrvatske, Portugala i Ujedinjenog Kraljevstva razvili su male akustične oznake koje ribari pričvršćuju na mreže:
- Površinska lokacijska jedinica na brodu šalje zahtjev s jedinstvenim ID-om.
- Tag odgovara samo ako prepozna „svoj“ ID, čime se izbjegava nepotrebno akustično „onečišćenje“.
- Mobilna aplikacija putem Bluetootha vodi posadu točno do pozicije izgubljenog alata.
„Cilj je ribarima skratiti potragu i smanjiti troškove, a pritom poštedjeti morsko dno nasumičnog grebanja kukama“, kaže Chad Hooper, izvršni direktor tvrtke Succorfish koja je zajedno sa Sveučilištem u Newcastleu osam godina usavršavala sustav. Tagovi su izrađeni od recikliranih ribarskih mreža i provjereno su neutralni za okoliš.
Interes, ali i skepsa među ribarima
Mladi komiški ribar Mate Sviličić sudjelovao je u testiranjima vlastitom opremom. Tagovi su, kaže, posebno korisni za mreže koje se bacaju uz stijene gdje se lako zaglave. „Sve ovisi o cijeni – trebaš barem dva taga po mreži, a postoji rizik da i oni odu pod sike pa izgubiš i ulov i oznake“, upozorava.
Osim tagova, u Jadranu se isprobava i podmorski robot koji može smanjiti broj ljudi potrebnih za potragu i izvlačenje duh-mreža. WWF Adria nastoji ribarima približiti dugoročne koristi: manje izgubljenog alata znači više ribe, čišći okoliš i niže troškove.
Utrka s vremenom
„Što se prije mreža podigne, to je manja ekološka šteta“, ističe Andrea Ivanković iz WWF-a. Nekontrolirano ležanje alata na dnu pokreće smrtonosni lanac: u mrežu se zaplete plijen, na njega dolaze predatori, pa morske ptice i sisavci – i svi stradaju.
Sljedeći korak projekta je uspostava sustava za prihvat i recikliranje ribolovnog otpada u lukama, kako se izvađene mreže ne bi ponovno našle u moru. Dok nova tehnologija kroči prema komercijalizaciji, borba protiv duh-mreža ostaje utrka koju čovjek i more moraju dobiti zajedno.