Četrdeset godina nakon što je napustila grupu Stijene i započela samostalnu karijeru, Zorica Kondža i dalje pjeva s istim žarom – i s cijelom obitelji iza mikrofona.
„Ja zapravo nikad nisam shvatila da ću ja pjevati. To su drugi shvatili”, prisjetila se u emisiji „Ima jedan svijet” na Radio Splitu, opisujući kako su spontana kaštelanska druženja pretvorila dječju sklonost u životni poziv. Glas, koji naziva „darom od Boga”, njeguje bez formalne glazbene škole, oslanjajući se na slušanje blues i rock velikana.
Prve velike nagrade stigle su odmah: dvostruka pobjeda na Splitskom festivalu – 1985. s duetom „Pokora” i 1986. s „Vremenom ljubavi”. Ipak, popularnost joj, kaže, nikad nije „udarila u glavu”: „Ne mogu biti nešto što nisam. To je prevara samog sebe.”
Pjesma „Ti si moj san” iz 1990. označila je prekretnicu. Unatoč tadašnjem protivljenju umjetničkog direktora Zdenka Runjića, skladba je otpjevana u duetu s Oliverom Dragojevićem i – pobijedila. Kondža vjeruje da je tajna trajanja upravo u kvaliteti: „Prava vrijednost glazbe ne mjeri se trendovima, nego trajanjem.”
Iako se sjećanja gomilaju, nostalgija joj nije bliska. Svoj život vidi u fazama i danas ga naziva „trećim razdobljem”: „Svaki period našeg života je novi početak.”
Vrhunac proslave okrugle obljetnice stigao je u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Dva rasprodana koncerta potrajala su tri sata, publika je ostala do zadnjeg tona, a najemotivniji trenutak dogodio se kada su joj se na pozornici pridružili suprug i dva sina: „To nije bio samo koncert — to je bio moj život.”
U karijeri dugoj četiri desetljeća Zorica Kondža pjevala je pod vlastitim imenom, ali i pod pseudonimom Dunja Sumo dok je snimala prateće vokale. Danas, oslanjajući se na istu autentičnost i obiteljsko zajedništvo, nastavlja stvarati – bez nostalgije, ali s punim plućima.
