Bivši kapetan hrvatske rukometne reprezentacije Alvaro Načinović, koji je na Igrama u Atlanti 1996. podigao zlatnu medalju, prisjetio se vojničkih dana koje je 1991. proveo u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) u Ljubljani.
„Bio sam izoliran. Vojska ti daje samo informacije koje želi, stalno si uskraćen za pravo znanje”, opisao je Načinović atmosferu iz ljetnih mjeseci raspada federacije. Straže su, kaže, bile popraćene provokacijama: „Nisi znao jesu li to ozbiljne puške ili samo laserske igračke – i to usred Ljubljane.”
Rok mu je istekao upravo dok je napetost na terenu rasla. „Na neki način zbrisao sam u zadnji čas. Došao sam u Rijeku i tek tada shvatio ozbiljnost situacije. Bio sam šokiran kad sam vidio što se događa, već je krenulo na zlo.”
Prepričao je i sudbinu vojnika koji su ga naslijedili: nova se klasa, kaže, spašavala bijegom kako bi izbjegla slanje na bojišta u Bosni i Slavoniji. „Nažalost, neki koji su možda htjeli pobjeći nisu uspjeli. Vjerojatno su završili na drugoj strani, ni krivi ni dužni.”
Načinovićevo kratko putovanje od zatvorene kasarne do rodne Rijeke, uz dramatičan preokret u karijeri samo pet godina kasnije, podsjeća koliko su sportaši tih prijelomnih godina istodobno nosili teret rata i snove o budućim pobjedama.