U Hersonu, jedinom većem ukrajinskom gradu gotovo izravno na crti razdvajanja s ruskim snagama preko rijeke Dnjepar, svakodnevica se već dvije godine preselila pod zemlju. Od nekadašnjih 300 000 stanovnika ostalo je oko 60 000 ljudi, među njima 5 000 djece, pa su gradske vlasti morale osmisliti kako u uvjetima stalnog granatiranja očuvati barem privid normalnog života.
Podrumski labirint sada je centar društvenih zbivanja. U jednoj od prostorija kriza-psihologinja Galina Lucenko vodi radionicu za djecu; nekoliko metara dalje starije žene sito-tisak motivima grada pretvaraju u neformalnu terapiju, dok drugi prostor služi za jogu i plesne probe. Iznad njih se, duž ulica desne obale Dnjepra, protežu mreže protiv dronova, a izlozi su zaštićeni drvenim pločama kako bi se ublažio udar gelera.
Kako bi se smanjila izloženost opasnosti, gradske i regionalne službe preselile su ključne ustanove ispod razine tla. Izvan samog urbanog središta čak su i škole organizirane u skloništima, jer je za djecu u gradu redoviti odlazak u učionicu prerizičan. Glavna perinatalna klinika nalazi se na rubu tzv. crvene zone pa brojni građani skraćuju boravak na otvorenom na apsolutni minimum.
Vojni gubernator Oleksandr Prokudin uredio je svoj stožer u podzemlju. Ističe da stanovnici „ne izlaze ako baš ne moraju”, te da nove mreže razapete iznad glavnih prometnica makar psihološki ublažavaju strah od topništva i klizećih bombi.
Dok su ruske položaje moguće vidjeti s riječne obale golim okom, u Hersonu se, paradoksalno, ponegdje osjećaju tragovi tvrdoglavog optimizma. Djeca crtaju, stariji plešu, a liječnici obavljaju porode – sve u skloništima koja su postala znak upornosti grada čiji je život doslovno preseljen pod zemlju.