Ukrajinski Donbas već devet godina živi u ritmu topničkih detonacija i zvuka generatora. Iza brojki o fronti kriju se priče o ljudima koji, unatoč stalnoj opasnosti, odbijaju napustiti dom.
Jedna od njih je Elena Lebedeva, rodom iz sela Opitne nedaleko od Donjecka. U unajmljenom stanu u Krivijem Rihu, kamo je izbjegla tek nakon ranjavanja 2022., i dalje je proganja isti san: „Uvijek pokušavam doći kući, ali stalno nailazim na neku blokadu.”
Opitne ima jednu školu i nijednu trgovinu, a od 2014. nema ni struje, vode, plina ni redovite medicinske skrbi. Do sela se dolazi blatnim putom kroz minsko polje. Ipak, tridesetak mještana ostalo je na svojim ognjištima. Lebedeva i suprug Rodion godinama su im nosili hranu u žutom kombiju i obilazili starije susjede.
Ratna statistika u tom je selu brutalno osobna. Lebedevin susjed „Stric Saša” pronađen je mrtav u podrumu; do trenutka kad su ga otkrili, štakori su mu pojeli ruke. Troje ljudi poginulo je dok su sjedili na klupi ispred zgrade – minobacačka granata pala je točno na njih. Zbog neprekidnog granatiranja tijela su privremeno stavljena u plastične vreće i ostavljena u šupi, koja je kasnije također pogođena. Ni traga nije ostalo.
Elena je sama ranjena u dvorištu; geleri su joj prošli kroz leđa i stražnjicu. Ironično, upravo je bolničko liječenje značilo i spas – povratak u Opitne više nije bio moguć. Par se preselio na zapad, no njihova priča zorno pokazuje kako se granica između "normalnog" i ratnog u Donbasu briše iz dana u dan.
Mjera ratnog nasilja često je udaljenost: ponekad milimetri koji su gelere zaustavili prije kralježnice, ponekad kilometri do prve linije, a katkad i emocionalni jaz između onih koji rat proživljavaju i onih kojima je nezamisliv. Selo poput Opitnoga tek je jedna točka na karti, ali u njemu je jasno koliko se „običan život” može prilagoditi i najvećoj nenormalnosti.
Slike tenkova i suzavih izbjeglica lako pune ekrane, no prava priča rata često se krije u sitnicama: križ-traka na prozorima, prazna ulica usred radnog dana ili šalica čaja pripremljena pod granatama. Upravo ta mješavina horora i rutine čini svakodnevicu tisućama stanovnika istoka Ukrajine – i podsjeća da rat nije samo spektakl eksplozija, nego dugotrajno iskušenje u kojem se upornost i ljudskost najteže održavaju.