Jesu li Hrvati doista dosegnuli povijesni vrhunac životnog standarda ili se iza optimističnih fraza krije tuđa muka? Ekonomski analitičar i sveučilišni profesor Željko Ivanković s Prague City Universityja u opsežnom eseju podsjeća da se usporedbom samo prihoda i imovine zamagljuje puno šira slika.
Ivanković polazi od najvidljivijeg paradoksa: posljednjih je godina u Hrvatsku stiglo stotine tisuća stranih radnika. Oni sami priznaju da ovdje žive bolje nego u matičnim zemljama, no i dalje rade najteže poslove za manje plaće, stanuju u lošijim uvjetima i imaju ograničena radna prava. Dok hrvatski građani osjećaju rast plaća i potrošnje, njihov boljitak djelomično počiva upravo na slabijem položaju novih susjeda.
Autor širi raspravu na povijesni pojam progresa. Od prosvjetiteljstva nadalje, napredak se poistovjećuje s gospodarskim rastom, podsjeća Ivanković. U 18. i 19. stoljeću isti argumenti služili su za obranu ili ukidanje ropstva: robovi će, tvrdilo se, slobodni stvarati veće bogatstvo. Ipak, pri ukidanju ropstva 1833. britanska je država isplatila golemih 20 milijuna funti odštete robovlasnicima, a bivši su robovi još pet godina morali ostati na plantažama kao slabo zaštićeni „šegrti”.
Današnji model s jeftinom stranom radnom snagom, ističe Ivanković, opasno podsjeća na povijesne prijelaze koje su tadašnji političari nazivali napretkom. Hrvatska statistika pritom ne bilježi siromaštvo i nejednakost migrantskih radnika, pa ukupni pokazatelji ispadaju ljepši nego što jesu.
Uz gospodarstvo, autor nabraja druge sfere koje određuju kvalitetu života: porast depresije, urušenu privatnost, izražene nejednakosti u zdravstvu, ideološke pritiske na osnovno obrazovanje i dezorijentirano visoko školstvo. Povjerenje u pravosuđe, ključno za slobodu, na povijesnom je minimumu. Političari, zaključuje, zato uporno ponavljaju pitanje „zar ne živimo bolje nego ikad?” – jer si tako unaprijed lijepe odlikovanja prije nego što svjetske oluje stignu i do obale Jadrana.
„Dobro nam je – ali samo u usporedbi s onima kojima je lošije”, rezimira Ivanković. Dokle god zanemarujemo cijenu tuđeg rada, današnji „rekordni“ standard ostaje upitan i krhak.