Europska unija godinama ističe željeznicu kao ključni adut za klimatsku neutralnost do 2050., no golema ambicija zasad nema čime potkrijepiti svoje zelene parole.
Transport čini oko četvrtinu emisija u EU-u, dok željeznica sudjeluje s manjom od 1 %. Upravo zato ciljevi Europskog zelenog plana traže udvostručenje prometa brzim vlakovima do 2030. i utrostručenje do 2050. Međutim, praksa pokazuje drukčiju sliku.
Fragmentirana pravila i sustavi – Svaka država vodi vlastitu mrežu, s različitim propisima, voznim redovima i platformama za kupnju karata, pa se putovanje od Bruxellesa do Budimpešte pretvara u slagalicu s više internetskih stranica i dugim presjedanjima.
Skupi vagoni, jeftini avioni – Dok niskobudžetne aviokompanije nude letove preko granice i za manje od 50 eura, cijene željezničkih karata često su dvostruko više za istu relaciju. – Francuski TGV i španjolski AVE impresioniraju brzinom unutar granica, ali se rijetko susretnu na pograničnim peronima. – U istočnoj Europi stanje je još lošije; u Rumunjskoj su međugradski vlakovi sporiji nego 1980-ih zbog zapuštene infrastrukture.
Javni novac, skroman učinak – Od 2014. kroz program TEN-T izdvojeno je 60 milijardi eura za projekte željeznica, cesta i luka, ali putnici i dalje nailaze na visoke cijene, slabe veze i spora putovanja.
Sigurnost također čeka vlak – Europski revizorski sud u izvješću za 2025. navodi da je napredak u „vojnoj mobilnosti” spor i nekoordiniran; od 500 prioritetnih projekata radovi su krenuli tek na nekolicini. – NATO vježba početkom 2024., koja je trebala prebaciti tenkove iz Njemačke u Rumunjsku, kasnila je više od tjedan dana zbog dotrajalih mostova, carinskih zastoja i nedostatka kompatibilnih teretnih vagona.
Dok avioni i dalje bruje jeftinije i brže, europska pruga, nekoć zamišljena kao okosnica zelenog i sigurnog kontinenta, sve više postaje simbol političkog oklijevanja i propuštenih prilika.