Broj ljudi s kratkovidnošću ubrzano raste, a novo američko istraživanje upire prst u – nedostatak dnevnog svjetla.
Tim sa Državnog sveučilišta New York (SUNY) College of Optometry u laboratoriju je pratio ponašanje 34 dobrovoljca: 21 je već imalo kratkovidnost, a 13 je vidjelo normalno. Svaki je sudionik jednim okom fokusirao kvadratne uzorke različite svjetline i kontrasta, što je istraživačima omogućilo promatranje triju ključnih mehanizama pri gledanju na blizinu – akomodacije, konvergencije i sužavanja zjenice.
Rezultati su otkrili izražene razlike:
- Kratkovidne osobe u početnom su položaju imale oči više okrenute prema unutra.
- Njihove su se zjenice sužavale snažnije nego kod ispitanika s normalnim vidom.
Autori pretpostavljaju da to stvara „povratnu petlju”: oko radi sve kako bi izoštrilo sliku na maloj udaljenosti, ali time dodatno smanjuje količinu svjetla koje pada na mrežnicu. U zatvorenim prostorima, gdje je ukupna rasvjeta ionako slabija nego na otvorenom, gubitak svjetla još je izraženiji.
„Kratkovidnost je dosegnula gotovo epidemijske razmjere u svijetu, a još uvijek ne razumijemo u potpunosti zašto”, istaknuo je voditelj studije, vizualni neuroznanstvenik Jose-Manuel Alonso. Doktorandica Urusha Maharjan dodala je da se u jakom dnevnom svjetlu zjenica prirodno sužava, ali i dalje propušta dovoljno svjetla. Kada pak u tamnijoj sobi čitamo ili gledamo ekran, zjenica se steže radi oštrine, a ne zbog zaštite, pa mrežnica prima znatno manje svjetlosti.
Ranija istraživanja već su povezivala slabiju stimulaciju takozvanog ON puta u mrežnici s razvojem miopije, no mehanizam je bio nejasan. Nova studija ističe da je upravo kontrast – a ne gola svjetlina – ključan za pokretanje konvergencije i reakciju zjenice te da višesatni „rad na blizinu” pod umjetnom rasvjetom može dugoročno pogoršati stanje.
Iako genetika ima veliku ulogu, autori ističu da okolinski čimbenici poput manjka boravka na dnevnom svjetlu postaju sve važniji. Predviđa se da bi do 2050. gotovo 40 % mladih moglo biti kratkovidno.
Studija ipak ima ograničenja: mali uzorak, nedostatak dugotrajnog praćenja i neizravnu usporedbu uvjeta na otvorenom i u zatvorenom. Unatoč tome, otvara novo polje preventivnih mjera – više vremena provedenog vani i prilagodbu rasvjete u učionicama ili radnim prostorima.
„Ovo nije konačan odgovor”, poručio je Alonso, ali smatra da novi uvidi mogu potaknuti razvoj terapija koje neće samo ispravljati fokus, nego i osigurati dovoljnu količinu svjetla za zdrav razvoj oka.
Rad je objavljen u časopisu Cell Reports.