Od alternativnog televizijskog prijenosa Super Bowla do novog dokumentarca o Melaniji Trump, recentni pokušaji američke krajnje desnice da ponudi vlastite „antibudne” spektakle nerijetko završavaju kritičkim fijaskom.
Na Super Bowl nedjelju gledatelji su birali između službenog, raskošnog nastupa portorikanske megazvijezde Bad Bunnyja i paralelnog prijenosa u produkciji organizacije Turning Point USA. Ondje su se redali slični country izvođači, a vrhunac je bio Kid Rock koji je, u kratkim hlačama i uz očito usklađivanje usana, izveo refren iz svog starog hita „Bawitdaba”. Kada je prešao na country baladu „Til You Can’t”, dodao je novi pobožni stih i posvetu osnivaču Turning Pointa Charlieju Kirku, zbog čega je cijeli nastup djelovao više poput pogrebnog govora nego zabave na poluvremenu.
Kino-dvorane u međuvremenu prikazuju dokumentarac „Melania” – bezrezervno hvalospjev Prvoj dami. Kritičari ga svrstavaju među najgore filmske uratke bivšeg holivudskog hitmejkera Bretta Ratnera; autor nije našao priču pa je posuđivao glazbene teme iz filmova "Dobri momci" i "Phantom Thread". Skladatelj Jonny Greenwood i redatelj Paul Thomas Anderson službeno su zatražili uklanjanje svoje glazbe iz filma, pozivajući se na ugovornu obvezu konzultacija.
Publika za otvoreno kršćansku ili desno orijentiranu zabavu svakako postoji. Distributer Angel Studios pogodio je živac hitom „Sound of Freedom“, trilerom o trgovanju ljudima koji je kritika povezala s QAnon krugovima, te nizom animiranih biblijskih priča. No dok takvi naslovi barem nalaze komercijalni uspjeh, propagandni projekti poput „Melanije” ili nastupi Kid Rocka redovito zapinju zbog skromne produkcijske vrijednosti i nedostatka kreativne iskre.
Pritom desnica ima bogatu povijest sjajnih umjetnika: od redatelja Franka Capre i Clinta Eastwooda do glumca Jamesa Stewarta. Njihova djela, iako često protkana konzervativnim svjetonazorom, nikada nisu robovala stranačkoj stezi nego su nudila slojevite priče i moralne dvojbe. Suvremena Maga scena, naprotiv, od autora traži potpunu lojalnost i jasne parole – što ostavlja malo prostora za stvarnu umjetnost.
Kada bivši predsjednik Donald Trump javno potiče studio Paramount da snimi „Rush Hour 4”, manje je vjerojatno da ga zanima filmska kvaliteta, a više zahvalnost prema Ratneru koji mu je snimio „Melaniju” i podržao ga nakon optužbi za seksualno uznemiravanje. Takva simbioza političke podobnosti i komercijalnog oportunizma rezultira proizvodima koji izgledaju i zvuče poput dugog propagandnog spota – a publika ostaje uskraćena za nešto što bi barem nalikovalo stvarnoj, inspiriranoj umjetnosti.
Zaključak je jednostavan: umjetnici, pa i konzervativni, potrebuju slobodu da istražuju teme i emocije bez straha od ideološkog odstupanja. Dok god Maga pokret traži isključivu poslušnost, nastavit će dobivati upravo ono što sada vidi na ekranu – blještave, ali prazne kulise umjesto kreativne iskre.
