I nakon što smo pojeli obilan blagdanski ručak i zakleli se da više ništa ne stane, tanjur s kolačima nekako pronađe put do nas. Znanstvenici poručuju da taj fenomen nije samo pitanje slabe volje, nego spoj tjelesnih i psiholoških mehanizama.
Prilagodljivi želudac Želudac nije statična vrećica: zahvaljujući procesu zvanom gastrička akomodacija njegovi se glatki mišići mogu opustiti i proširiti, stvarajući dodatni kapacitet. Lagani, pjenasti deserti poput sladoleda ili krema zahtijevaju malo mehaničke obrade pa se još lakše „uguraju“.
Užitak prije sitosti Fizička glad tek je dio priče. Hedonijska glad – želja za hranom radi užitka – posebno je snažna kod slatkiša jer aktiviraju dopaminski sustav u mozgu i na trenutak zasjenjuju signale sitosti.
Novost okusa Tijekom glavnog jela mozak se pomalo zasiti jednolikih okusa, ali desert donosi potpuno novu, često slađu i kremastiju senzaciju. Taj nagli kontrast osvježava osjetila i vraća apetit, iako je želudac zapravo pun.
Odgoda hormonske kočnice Hormoni koji javljaju da smo siti – kolecistokinin, GLP-1 i peptid YY – uspinju se postupno i vrhunac dosegnu tek 20 do 40 minuta nakon jela. Upravo u tom ‘hormonskom prozoru’ najčešće odlučujemo posegnuti za kolačem.
Moć navike i rituala Društvene navike dodatno pojačavaju želju: desert se smatra logičnim završetkom obroka, nagradom ili slavljeničkim trenutkom. Te asocijacije često nadvladaju stvarni osjećaj sitosti.
Drugim riječima, kad sljedeći put posegnete za božićnom makovnjačom iako ste spremni popustiti remen, sjetite se – znanost je na vašoj strani, barem što se tiče pronalaska „još malo mjesta“.