Europska unija na papiru raspolaže s više od 1,5 milijuna vojnika, oko 2 000 borbenih zrakoplova, blizu 500 ratnih brodova, pedesetak podmornica i otprilike 290 nuklearnih projektila. U zbroju, to zvuči kao sila sposobna stati uz bok Rusiji, Kini ili Sjedinjenim Državama. No od ideje jedinstvenih oružanih snaga do stvarne, operativne vojske – dalek je put.
Vojni analitičar Igor Tabak podsjeća da bi takvo povezivanje zahtijevalo rješenja za cijeli niz tehničkih i političkih proturječja. „Ovdje je toliko otvorenih pitanja na koje nema jednostavnog odgovora, da ideja o formiranju jedinstvene vojske EU-a sada predstavlja znanstvenu fantastiku”, kaže Tabak.
-
Logistika pod istim kalibrom, ali različitim granatama
Iako države članice koriste standardne kalibre – pješačko streljivo 5,56 mm i artiljerijske granate 155 mm – iskustvo Ukrajine pokazalo je da 12 varijanti istog projektila mogu otežati precizno gađanje. Miješanje nacionalnih zaliha u jednoj vojsci otvorilo bi slične probleme opskrbe i održavanja. -
Taktika, zapovijedanje i jezik
Francuska doktrina ne nalikuje češkoj ili bugarskoj; pitanje zajedničkog jezika u zapovjednom lancu ostaje bez odgovora. „Kako bi bili izmiješani po postrojbama?”, pita Tabak. -
Generali, politika i profit
Treba odlučiti bira li se vrhovno zapovjedništvo po nacionalnom ključu ili prema zaslugama. Još osjetljivije je na što će se vojska naslanjati – na Dassault, Rheinmetall, Leonardo ili stotine manjih tvornica? „Svaka bi zemlja željela izvući što više za svoju vojnu industriju jer to je jedan od najunosnijih poslova današnjice”, naglašava Tabak. -
Tko izdaje zapovijed za rat?
Američke trupe slušaju Bijelu kuću, ruske Kremlj, kineske Zhongnanhai. U Uniji bi 28 lidera moralo postići konsenzus, od Pariza i Varšave do Budimpešte i Bratislave – što se već u miru pokazuje gotovo nemogućim. -
Što kada stvari pođu po zlu?
„Sve je dobro dok je dobro, ali što kad nešto krene po zlu? … Kada se sve to ima na umu, treba reći da formiranje EU vojske u ovome trenutku definitivno nije lagan zadatak, a pitanje je koliko je on uopće izvediv”, zaključuje Tabak.
U praksi EU zato poseže za modelom NATO-a: nacionalni kontingenti djeluju zajedno pod zajedničkim zapovjedništvom, poput predloženih misija nadzora mogućeg primirja u Ukrajini. I dok takvo rješenje funkcionira kao kompromis, vizija istinskih „europskih oružanih snaga” zasad ostaje – znanstvena fantastika.
