Zajednička vojska EU-a zapinje na logistici, politici i industriji

Europska unija na papiru raspolaže s više od 1,5 milijuna vojnika, oko 2 000 borbenih zrakoplova, blizu 500 ratnih brodova, pedesetak podmornica i otprilike 290 nuklearnih projektila. U zbroju, to zvuči kao sila sposobna stati uz bok Rusiji, Kini ili Sjedinjenim Državama. No od ideje jedinstvenih oružanih snaga do stvarne, operativne vojske – dalek je put.

Vojni analitičar Igor Tabak podsjeća da bi takvo povezivanje zahtijevalo rješenja za cijeli niz tehničkih i političkih proturječja. „Ovdje je toliko otvorenih pitanja na koje nema jednostavnog odgovora, da ideja o formiranju jedinstvene vojske EU-a sada predstavlja znanstvenu fantastiku”, kaže Tabak.

1. Logistika pod istim kalibrom, ali različitim granatama
   Iako države članice koriste standardne kalibre – pješačko streljivo 5,56 mm i artiljerijske granate 155 mm – iskustvo Ukrajine pokazalo je da 12 varijanti istog projektila mogu otežati precizno gađanje. Miješanje nacionalnih zaliha u jednoj vojsci otvorilo bi slične probleme opskrbe i održavanja.

2. Taktika, zapovijedanje i jezik
   Francuska doktrina ne nalikuje češkoj ili bugarskoj; pitanje zajedničkog jezika u zapovjednom lancu ostaje bez odgovora. „Kako bi bili izmiješani po postrojbama?”, pita Tabak.

3. Generali, politika i profit
   Treba odlučiti bira li se vrhovno zapovjedništvo po nacionalnom ključu ili prema zaslugama. Još osjetljivije je na što će se vojska naslanjati – na Dassault, Rheinmetall, Leonardo ili stotine manjih tvornica? „Svaka bi zemlja željela izvući što više za svoju vojnu industriju jer to je jedan od najunosnijih poslova današnjice”, naglašava Tabak.

4. Tko izdaje zapovijed za rat?
   Američke trupe slušaju Bijelu kuću, ruske Kremlj, kineske Zhongnanhai. U Uniji bi 28 lidera moralo postići konsenzus, od Pariza i Varšave do Budimpešte i Bratislave – što se već u miru pokazuje gotovo nemogućim.

5. Što kada stvari pođu po zlu?
   „Sve je dobro dok je dobro, ali što kad nešto krene po zlu? … Kada se sve to ima na umu, treba reći da formiranje EU vojske u ovome trenutku definitivno nije lagan zadatak, a pitanje je koliko je on uopće izvediv”, zaključuje Tabak.

U praksi EU zato poseže za modelom NATO-a: nacionalni kontingenti djeluju zajedno pod zajedničkim zapovjedništvom, poput predloženih misija nadzora mogućeg primirja u Ukrajini. I dok takvo rješenje funkcionira kao kompromis, vizija istinskih „europskih oružanih snaga” zasad ostaje – znanstvena fantastika.