Veliki broj Zagrepčana – od kulturnjaka i znanstvenika do prijatelja i suradnika – ispratio je u utorak na zagrebačkom Krematoriju Stjepana Čuića, istaknutog prozaika i jednog od klasika suvremene hrvatske književnosti koji je preminuo prošle srijede u 79. godini.
U ime Društva hrvatskih književnika oprostili su se voditeljica tribine DHK Lada Žigo i književni povjesničar Slobodan Prosperov Novak. Upravo je Prosperov Novak podsjetio da je Čuić „klasik u svojoj nacionalnoj književnosti”, istaknuvši da su njegova djela „cjelovita i odgovaraju na baš sva pitanja svijeta”. Osvrnuo se i na činjenicu da pokojnik nikada nije primljen u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, poručivši akademicima da će im on „nedostajati”.
Prisjetio se i zajedničkog razgovora na sprovodu pjesnika Petra Gudelja, na kojem su, kako kaže, „jedino nas dvojica bili književnici”. Tada mu je Čuić rekao: „Pa logično je to, ionako su svi hrvatski pisci mrtvi puno prije nego umru, umrtve ih okolnosti i književno mrtvilo”.
Čuić je rođen 1945. u Bukovici kraj Tomislavgrada, a srednju školu završio je u Osijeku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je jugoslavistiku te ruski jezik i književnost. Bio je lektor izdanja „Vjesnika”, predavao hrvatski na Sveučilištu u Bambergu i vodio Treći program Hrvatskoga radija. Tijekom Hrvatskoga proljeća uređivao je časopis „Tlo”.
Objavio je više zbirki priča u kojima analizira mehanizme vlasti u totalitarnom sustavu, kombinirajući realizam s fantastikom i groteskom. Roman „Orden” smatra se kanonskim djelom domaće književnosti i modernom društvenom satirom; istoimena predstava bila je zabranjena 1983., a premijeru je dočekala tek 1990. u Zagrebu.
Prosperov Novak zaključio je da je Čuićev opus obilježen trima temama – europskom Hrvatskom, „Hrvatskom Hrvata” i sudbinom pojedinca – te poručio: „Mili prijatelju, od tebe sam naučio da je vizija Hrvatske sve što imamo i da ona postoji i kad u nju posumnjamo”.