Odluka zagrebačke gradske vlasti o preimenovanju ulica nazvanih po osobama povezanim s Nezavisnom Državom Hrvatskom (NDH) zahvatila je i Filipa Lukasa, geografa iz Kaštel Starog i najdugovječnijeg predsjednika Matice hrvatske. Predstavnici platforme Možemo!, koja predvodi gradsku koaliciju, Lukasa opisuju kao „istaknutog suradnika nacifašističkog, marionetskog i anticivilizacijskog režima NDH”.
Zbog takvog tumačenja njegova javnog djelovanja u Zagrebu će nestati ulica koja nosi njegovo ime. Istodobno, u rodnim Kaštelima Lukasovo naslijeđe slavi se bez zadrške: osnovna škola u Kaštel Starom već godinama nosi njegovo ime, a ispred škole stoji i njegova bista koju svakodnevno susreću generacije učenika.
Sukob dvaju pogleda – onoga koji Lukasa vidi kao kompromitiranog suradnika ustaškog režima i onoga koji ga prikazuje kao uglednog znanstvenika i kulturnog radnika – ponovno otvara staro pitanje: kako vrednovati osobe čiji je život i rad obilježen turbulentnim razdobljem NDH? Za jedne, preimenovanje je nužan korak u javnom distanciranju od ustaške ideologije; za druge, riječ je o brisanju dijela nacionalne kulturne povijesti.
Dok Zagreb provodi odluku i mijenja ploče s nazivima ulica, u Kaštelima se ništa ne mijenja – Filip Lukas ondje ostaje uzor, a njegova se bista ne miče. Rasprava stoga seli iz gradskih ulica u javni prostor: je li riječ o povijesnoj reviziji ili o nužnom suočavanju s prošlošću?