Iznajmljivanje kuća za odmor preselilo se s obale i u Dalmatinsku zagoru, gdje su posljednjih godina niknule deseci modernih vila – često na temeljima djedovine ili na parcelama na kojima je prije stajao samo krš.
Entuzijazam je bio golem. Mnogi su minirali kamen da bi ugradili bazen, podizali kredite i, kako svjedoče mještani, slavili svaku gotovu ploču uz ražanj „za zeca u šumi”. Marketinške usporedbe s Provansom i Toskanom dodatno su ubrzale trend.
Ključni mamac investitorima bila je računica koja se često mogla čuti po lokalnim kavanama: „500 eura noć puta 90 dana i kuća će se plaćati sama”. Takav optimizam temeljio se na pretpostavljenom prihodu od oko 45 000 eura po sezoni – dovoljno, vjerovalo se, da pokrije rate kredita i troškove održavanja.
No kad se brojke stave na papir, slika je složenija. Gradnja ili kompletna obnova kuće površine oko 300 četvornih metara nerijetko premaši nekoliko stotina tisuća eura, ovisno o lokaciji, opremi i uređenju okoliša. Čak i uz punu popunjenost od 90 noćenja po visokoj cijeni, povrat ulaganja raste na desetak i više godina, dok istodobno troškovi energije, bazenskog održavanja i agencijskih provizija neumoljivo jedu prihod.
Osim financijskih izazova, pokazalo se da ni svi novi vlasnici nemaju „crtu za domaćinstvo”. Gosti danas traže autentičnost, lokalne doživljaje i besprijekornu uslugu. Ondje gdje toga nema, nakon nekoliko sezona padaju i ocjene i cijena, pa potencijalna dobit nestaje brže nego što je došla.
Iako je i dalje moguće dobro zaraditi, posebice za one koji su već imali staru kamenu kuću i dio infrastrukturnih radova riješili vlastitim rukama, sve je očitije da Dalmatinska zagora više nije eldorado u kojem se svaki bazen isplati. Računice postaju trezvenije, a razlika između uspješnih i neuspješnih projekata mjeri se u detaljima – od odabira kvalitetnog vina u dobrodošlici do brzine kojom se rješava kvar na klimi usred kolovoza.