ZAGREB – Lutkarski mjuzikl „Misto di raste lavandulilili“ Kazališta lutaka Zadar pretvorio je ispunjenu zagrebačku dvoranu u otočni svijet u kojem se, uz glasno dječje kikotanje, podjednako snažno čuju i nota nostalgije i briga za napuštene krajeve.
Glumačka i lutkarska ekipa predvođena Jurajem Arasom (otac), Linom Brozićem (sin Vlaho), Irenom Bausović Tomljanović (majka) i Anom Cmrečnjak (Đulija) nosi komad na svojim – doslovno – lutkarskim rukama. Scenograf Mario Tomašević stvorio je slikovito „misto“, dok je skladatelj Tomislav Pehar glazbom za klavir, gitaru i ljudske glasove dodatno pojačao mediteranski ugođaj. Tekst potpisuju Patrik Gregurec i redatelj Vanja Jovanović, čiji tempo od točno sat vremena publici ne ostavlja ni trena daha.
Priča kreće bezazleno – Vlaho i kolegica Đulija odlaze u potragu za rijetkim biljem za školski herbarij – no ubrzo otkrivaju kako su prava „ugrožena vrsta“ zapravo Vlahovi roditelji, usamljeni na sve pustijem otoku. Odrasli tuže muči iščezavanje djece koja zbog škole i posla odlaze „priko“, a publiku posebno pogađa očev song s refrenom: „sve ćeš preživit’, al’ samoću nećeš“.
Humor se rađa iz otočnog govora koji svakom glagolu dodaje završetak –lilili, iz brbljavih kokoši i „kokotuna“ istog imena kao i scenograf, te iz prijevozne kombinacije trajktuna i galeba Anđelka. Čak i kad majka u trenutku oduševljenja izvjesi plahtu s natpisom „Živjeli mladenci“, sukob generacija rješava se kroz dobro odmjerene faze šoka, durenja i pomirenja.
Iako nepretenciozna, predstava otvara ozbiljna pitanja: što ostaje na jadranskim škojima kad djeca odu, ima li kulture i liječnika za „marginalizirane krajeve“ i kako stare masline – poput ljudi – opstaju samo uz obitelj. Djeca u publici poruku su nagradila dugim aplauzom, a izlazeći iz dvorane jedan je šestogodišnjak upitao oca može li i on posjetiti otočane; odgovor je glasio da će ih „pozvati maslina“. Dječak je, kao pravi otočanin, odmah ispravio: „maslinlilili“.
Na valu ovakvih reakcija „Misto di raste lavandulilili“ već sada izgleda kao budući scenski klasik – predstava koja uspijeva istodobno nasmijati, ganuti i podsjetiti da se korijeni, baš poput lavande, najljepše šire tamo gdje ih redovito zaljevamo.