Povjesničarka Ana Radaković godinama je tragala za istinom o prabaki, liječnici i partizanki Stanojki Đurić, koja je nakon rata završila u jugoslavenskim logorima za „informbiroovce”. Vjerovalo se da je Stanojka, kao i mnogi drugi, podupirala Sovjetski Savez, pa je 1948. poslana u pritvor. Ondje je ostala punih sedam godina – najdulju kaznu među zatočenicama.
Prema Radakovićinim saznanjima, od 1948. do 1955. oko 16 000 ljudi prošlo je kroz logore zbog navodne prosovjetske orijentacije. Među njima je bilo približno 1 000 žena, smještenih u Ramskom ritu pokraj Velikog Gradišta, u Stocu u BiH te na hrvatskim otocima Sveti Grgur i Goli otok.
Tortura i poniženje
Svjedočanstva preživjelih otkrivaju sustavnu fizičku i psihičku torturu. Žene su, uz stalne batine i glad, morale „čistiti kanalizaciju golim rukama”, prisjećaju se logorašice. Jedna od njih, Novka Vuksanović, izjavila je: „Ne sanjam Ravensbrück ni Auschwitz, ali Goli otok i sve što se na njemu dogodilo me i danas ne napušta.”
Zatvorenice tvrde da je prijelaz 1950. na Sveti Grgur, a potom na Goli otok, donio još goru svakodnevicu: danonoćni prinudni rad, izolaciju iza bodljikave žice i sustav „preodgoja” u kojem su jedne morale prokazivati druge kako bi ublažile vlastitu kaznu.
Otkopana povijest
Ključni trag Radaković je pronašla u knjizi „Žene s Golog otoka” povjesničarke Ljubinke Škodrić, koja je dokumentirala iskustva više logorašica. Sudbine poput Stanojkine godinama su bile tek fusnota; sada, zahvaljujući novim istraživanjima i hrabrosti preživjelih da progovore, postaju važno poglavlje poslijeratne jugoslavenske povijesti.
Iako je većina zatočenica preživjela, mnoge i danas nose neizbrisive traume. Kako ističe Radaković, objavljivanje njihovih priča presudno je „da se konačno čuje glas onih koje su, uz ratne zasluge, platile i cijenu političkih lomova koje nisu birale”.