Britanija se posljednjih godina prometnula u omiljenog negativca ruskog državnog aparata. Od navodnog rušenja plinovoda Sjeverni tok i organizacije napada bespilotnih letjelica na ruske zračne baze, do „terorističkih“ diverzija unutar Rusije i potpore nedavnom islamističkom napadu na koncertnu dvoranu – popis optužbi iz Moskve sve je duži.
Najnovija tvrdnja stiže ovoga tjedna: ruska Služba za vanjsku sigurnost (SVR) i ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov objavili su da je britanska obavještajna služba navodno pokušala vrbovati pilota lovca opremljenog hipersoničnom raketom Kinžal kako bi sletio u Rumunjsku, gdje bi ga, prema ruskoj verziji, srušile snage NATO-a. London sve to odlučno poriče.
Povijesno rivalstvo, novo dno
Suprotstavljanje dviju država seže u 19. stoljeće i „Veliku igru“ u središnjoj Aziji. Iako je tijekom Hladnog rata SAD u KGB-ovu žargonu bio „glavni neprijatelj“, s invazijom na Ukrajinu Britanija je, u očima Kremlja, preuzela američku ulogu. Ukrajinski izvori navode da je London od prvog dana rata „korak ispred“ u isporuci oružja i obavještajnoj potpori Kijevu, a bivši premijer Boris Johnson među prvima je stigao u ratnu prijestolnicu.
U ruskim medijima učestalo se ponavlja teza da je Johnson 2022. spriječio mirovni sporazum između Moskve i Kijeva – tvrdnja koju ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij odbacuje, ali je u Rusiji već ušla u kolektivni narativ.
Anglosaksonska prijetnja
Pojam „Anglosaksonci“ u današnjem se službenom diskursu u Moskvi više ne odnosi na drevni germanski narod, nego na navodnu geopolitičku urotu predvođenu Londonom. Televizijski voditelji nadmeću se u prijetnjama: jedan od omiljenih govornika Vladimira Putina hvali se da bi „Britanija mogla biti potopljena pod more“ novim nuklearnim torpedom.
Ankete to potvrđuju. Prema istraživanju neovisnog Levada centra, 49 % Rusa vidi Ujedinjeno Kraljevstvo kao jednog od glavnih neprijatelja, odmah iza Njemačke. Istodobno, britanska javnost teško da je svjesna tolikog animoziteta, primjećuju britanski vojni analitičari.
Zašto baš Britanija?
Iako je britanski vojni proračun daleko manji od američkoga, London se u pomoći Ukrajini češće odlučuje na riskantnije poteze, što u Moskvi budi posebnu sumnju. Kremlj, k tome, smatra da je Velika Britanija strateški ranjiva: izvan Europske unije nakon Brexita, a bez jamstva da će dugoročno održati intimno partnerstvo sa Sjedinjenim Državama.
Diplomatske veze na najnižoj su točki. Britanska vlada više je puta pokušala otvoriti diskretne komunikacijske kanale, ali su ruske vlasti sklonije dijalogu s Berlinom i Parizom. I dok se u Europi raspravlja o isporukama oružja, u Ujedinjenom Kraljevstvu ta pomoć uživa široku potporu svih većih stranaka – dodatni razlog da upravo London postane glavna meta ruskih optužbi.
Kontradiktorna slika
Ruska propaganda istodobno opisuje Britaniju kao propalu kolonijalnu silu i kao moćnog režisera međunarodnih zavjera. Analitičari primjećuju da je to „izopačeni kompliment“: Moskva tradicionalno precjenjuje djelovanje britanske diplomacije i tajnih službi, pripisujući im utjecaj koji nadilazi realne kapacitete.
Hoće li neprijateljska retorika prerasti u konkretnije postupke teško je procijeniti, no sigurnosne službe diljem Europe već povezuju niz sabotaža, požara i dezinformacijskih kampanja s ruskim operativcima. U tom hibridnom okruženju, London – barem u ruskoj imaginaciji – ostaje glavni dirigent zapadnih planova za „obuzdavanje i komadanje“ Rusije.
Što god o tome mislili prosječni Britanci, u Moskvi dileme nema: u aktualnom poretku neprijatelja, Sjedinjene Države su korak unatrag, a Ujedinjeno Kraljevstvo – dva naprijed.
