Janko Benat, nekadašnji pripadnik 3. gardijske padobranske bojne 1. hrvatskog gardijskog zdruga, ovih se dana prisjetio ljeta 1995. godine i svoje odluke kojom je iznenadio i nadređene i suborce: umjesto da zadrži dodijeljeni stan u Kninu, ključeve je vratio tadašnjem zapovjedniku generalu Miljenku Filipoviću.
„Meni to ne treba! Dajte to nekom drugom, kome će biti potrebnije”, poručio je Benat i vratio se u rodne Rupe kod Skradina, odlučan da vlastitim rukama obnovi spaljenu obiteljsku kuću. Danas tvrdi da je tom gestom samo potvrdio razloge zbog kojih je 1991. napustio JNA i priključio se obrani Hrvatske.
Ratni put počeo mu je 10. travnja 1991., istoga dana kad se, kao devetnaestogodišnji vezist, skinuo iz vojske bivše države. Kako kaže, „praktički sam jednu pušku zamijenio drugom”, jer je odmah zadužio jedan od prvih kalašnjikova pristiglih u Rupe i pridružio se skradinskoj satniji. Profesionalni vojnik postao je u elitnom Zdrugu sa sjedištem u Rakitju – jedinoj postrojbi Hrvatske vojske koja je, izvan sustava HRZ-a, raspolagala vlastitim borbenim helikopterima, topništvom i padobranskom bojnom.
Operacija „Ljeto 95.” bila mu je tek uvod u „Oluju”. Svoj angažman tijekom same akcije opisuje kao frustrirajući dok su čekali zapovijed, ali i adrenalinski kada je linija kod Obrovca zapela. Tada je njegova bojna helikopterima stigla u Novigrad, a potom pješice prošla Obrovac, Žegar, Gračac i Srb, da bi se ponovno probila u Bosnu – sve u samo dva dana. Nakon „Oluje” sudjelovao je u „Južnom potezu”, čak 15 kilometara ispred Banje Luke, te se pripremao za operaciju „Vatrene kočije”, koja bi, da je zapovjeđena, vojno oslobodila Vukovar.
Posebno mu je teško, kaže, padala počasna paljba nakon pogibije suboraca. „Tek tada, nakon tog zadnjeg metka, shvatiš da tvog suborca nema”, prisjeća se trenutka kad je ispraćao dozapovjednika postrojbe brigadira Šaškora.
Zdrug je 2000. rasformiran odlukom predsjednika Stjepana Mesića, a Benat se godinu poslije umirovio. Danas, dok se ponovno razmatra uvođenje vojnog roka, skeptičan je prema ideji da se u dva mjeseca može savladati dovoljno vojničkog znanja: „Neće naučiti ni čizme vezati, budimo realni. Ali, bolje išta nego ništa.”
Slobodno vrijeme sada provodi u Bilicama, na Prukljanskom jezeru, roneći i loveći podvodnom puškom. Masovne proslave obljetnica „Oluje” izbjegava. „Vidim tamo puno ljudi kojima tu nije mjesto. Radije obučem ronilačko odijelo i budem sam sa sobom.”
Usprkos ratnom putu i skromnom životu, Benat kaže da se „ne može požaliti na Hrvatsku vojsku”: stan je kupio vlastitim sredstvima, kuću u Rupama podigao ponovno, a najveću nagradu vidi u miru koji je sam izborio. Priču o vraćenim ključevima smatra tek logičnim nastavkom svoje ratne maksime – borio se „da obranim svoj dom u Rupama i da oslobodimo Hrvatsku, a sve drugo u životu sam, hvala Bogu, sam stekao i napravio”.