Zgrada Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca sinoć je bila krcata: već danima prije koncerta Verdijeva „Requiema” tražila se karta više, a pomoćne stolice i popunjene lože svjedočile su golemoj potražnji. Publika, disciplinirana i potpuno posvećena glazbi, nagradila je izvođače potpunom tišinom – u dvorani nije zazvonio nijedan mobitel, niti je ikome pljesak pobjegao u tišim pasažima.
Impozantan združeni zbor
Za monumentalni zvuk brinuli su se udruženi Zbor Hrvatske radiotelevizije i Riječki operni zbor. Više od stotinu pjevačica i pjevača pod ravnanjem Tomislava Fačinija i Mattea Salveminija otvorilo je djelo šapatom, a zatim gradilo orkanski forte koji je donosio prave zvučne „udare”. Njihova precizna dikcija omogućila je publici praćenje latinskoga teksta, dok je ritmička točnost – s tek pokojim slabijim naglaskom u „Rex tremendae” – držala ansambl u savršenoj ravnoteži.
Orkestar „Zajca” slijedio je dirigenta Valentina Egela s besprijekornom koncentracijom. Posebno su se istaknule osam truba raspršenih po pozornici i gledalištu u „Tuba mirum”, koje su donijele vatreni, gotovo operni karakter partituri. Jedina zamjerka otišla je preglasnom velikom bubnju u dramatičnim sekcijama „Dies irae”.
Četiri jaka solistička glasa
Sopranistica Kristina Kolar očarala je nježnim pianom u visokim tonovima te inteligentno građenom napetosti u završnome „Libera me”. Mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić bez napora je nosila srednji i niži registar, sjajno stapajući boju s Kolar u duetu „Recordare”. Tenor Bože Jurić Pešić iznenadio je mekoćom fraziranja u „Ingemisco”, iako su mu u „Lux aeterna” zajedno s kolegama povremeno pobjegle intonacijske nijanse. Bas Marko Mimica donio je autoritativan zvuk, premda se ponegdje osjetilo manje „dubinskog“ sjaja u najnižim dionicama.
Dva grada, jedan koncept
Produkcija je ostvarena u suradnji s HRT-ovim Simfonijskim orkestrom, koji je tjedan dana ranije izveo isti program u Zagrebu. U Rijeci se, međutim, uz iste soliste i dirigenta, predstavio orkestar HNK-a. Odluka da se zadrži potpuni sastav – od broja gudača do osam truba – pokazala se ispravnom: Verdi je zvučao raskošno, bez uobičajenih „ušteda” koje često razvodne monumentalnost partiture.
Zaključak
Rezultat je bio profesionalno zaokružen projekt koji je opravdao visoka očekivanja, kako umjetnički tako i komercijalno. Ako su jučerašnji dojmovi pokazatelj, gledatelji s pravom mogu priželjkivati da buduće koncertne i operne večeri u „Zajcu” zadrže sličan standard – i puni auditorij.