Spisateljica Vedrana Rudan objavila je osobni tekst u kojem otvoreno progovara o napredovanju svoje bolesti, osjećaju beznađa i razočaranju hrvatskim društvom, ali i o tračku nade koji joj je donijelo obraćanje jednog nadbiskupa.
„Ovih mi je dana više nego morfij trebao glas Čovjeka”, zapisala je Rudan, objašnjavajući da joj je upravo crkveni dostojanstvenik svojom gestom i riječima pružio utjehu kakvu, kaže, dugo nije osjetila.
Autorica ne skriva težinu dijagnoze. Prenijela je riječi svoga onkologa: bolest napreduje, a „još nitko iz života nije živ izašao”. Unatoč mirenju sa smrću, tvrdi da joj svakodnevica u Hrvatskoj postaje teža od same bolesti.
Rudan oštro kritizira stanje u društvu. U tekstu se pita „kako je moguće da horde građana dižu u nebesa lažnog heroja, prevaranta, manipulatora, lopova i katolika koji nikad nije čuo za Isusa”. Posebno ju pogađaju, ističe, prizori skupina u crnom koje, gotovo tri desetljeća nakon rata, i dalje šire mržnju prema Srbima.
Retoričkim pitanjem „ima li normalnih u Hrvatskoj?” zaključuje da se osjeća iznevjereno, ali i da još uvijek traži glas razuma – onaj koji je posljednjih dana čula upravo od nadbiskupa čiji je postupak javno pohvalila.
Tekst je odmah izazvao snažne reakcije na društvenim mrežama, dijelom zbog brutalne iskrenosti o bolesti, a dijelom zbog njezine nepopustljive kritike društvenih devijacija. Ipak, Rudan najviše naglašava potrebu za humanom porukom koja, kako kaže, može donijeti više olakšanja od analgetika.