Dok se miris kave širi malim dubrovačkim lokalom, zidovi priča(t)ju vaterpolske legende. Nekadašnji igrač Juga Tomislav Njavro na svega nekoliko četvornih metara ugurao je, kako kaže, „svu ljubav svoju” – impresivnu zbirku kapica, gaćica i uspomena koje su desetljećima skupljale prašinu po škafetinima starijih i mlađih generacija.
„Prvo sam molio za kapice, a sada me mole da ih stavim na zid”, smije se Njavro, prisjećajući se ratnih godina kada je momčad godišta ’72., uz ponekog mlađeg i nekolicinu starijih poput Mara Bijača i Mladena Delića, na treninge izlazila s jednim jedinim kompletnim setom opreme. Taj je komplet, dodaje, morao „pokrivati” seniore, juniore i kadete.
Spontano započeto sakupljanje preraslo je u pravu mini-muzejsku postavu: stotine šarenih kapica, potpisani dresovi, fotografije s nezaboravnih utakmica te uspomene s medaljama i turnira. Iako je prostor skroman, posjetitelje odmah obuzme osjećaj da su ušli u vremeplov hrvatskog vaterpola.
Mnogi bivši suigrači, ali i suparnici, sada rado donose vlastite predmete, želeći postati dio zida koji svjedoči zajedničkoj povijesti sporta pod dubrovačkim nebom. Njavro ponosno ističe da nijedna priča, ma koliko mala, nije izgubljena: „Sve ono što je godinama bilo sklonjeno u dno ladica, ovdje ponovno živi.”
Njegov lokal tako je postao neformalno okupljalište sportaša, navijača i turista koji, uz čašicu razgovora, otkrivaju da iza svakog komada tkanine visi sjećanje na dane kad je dubrovačka momčad, unatoč nestašici opreme, s osmijehom ronila prema pobjedama.