Političke razmirice između predsjednika Republike Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića prerastaju u institucionalni problem koji već godinama usporava ključne državne procese.
• Izostanak dogovora najvidljiviji je u diplomaciji: Hrvatska mjesecima, pa i dulje, nema akreditirane veleposlanike u nizu važnih država. Kandidata i procedura ima, ali Ustav traži supotpis predsjednika i Vlade – kada kompromisa nema, imenovanja jednostavno stanu.
• Vlada i predsjednik formalno ne krše Ustav jer svaki koristi svoje ovlasti, ali ih rastežu „do krajnjih granica”. Time se institucije pretvaraju u poligon političke moći, a ne u servis građanima.
• Posljedica je „sporija država”: zakoni se donose i proračun se izvršava, no poslovi koji traže usklađenost Pantovčaka i Banskih dvora sve češće zapinju. Dugoročno to znači slabiju vanjsku politiku i manju sposobnost brze reakcije u krizama.
• Ni Milanović ni Plenković nemaju poticaj za popuštanje. Predsjednik iz sukoba crpi politički kapital kao korektiv vlasti, dok premijer učvršćuje dojam kontrole nad izvršnom granom vlasti. Kompromis bi za obojicu bio politički trošak.
• Politički obračuni tako prelaze iz dnevne retorike u područje funkcioniranja države. Kad se pojmovi poput „kršenja Ustava” i „radikalizma” usidre u javnoj raspravi, spor prelazi iz političkog u institucionalni kadar.
• Hrvatski polupredsjednički model vlasti pretpostavlja visoku razinu političke odgovornosti i spremnost na dogovor. Kada dogovor izostane, Ustav ne nudi mehanizam razrješenja. Zbog toga se blokada normalizira i prestaje se doživljavati kao izvanredno stanje.
Ključna opasnost krije se u tihoj eroziji sustava: država se ne lomi spektakularno, nego postupno – kroz prihvaćanje situacije u kojoj veleposlanici izostaju, odluke se odgađaju, a institucije ne komuniciraju. Pitanje više nije tko je u pravu, već koliko dugo ovakav model može opstati bez političke volje za suradnjom.
Dok se Siniša Hajdaš Dončić i premijer razmjenjuju teške riječi o poštivanju Ustava, a Pantovčak i Banski dvori nastavljaju mjeriti snagu, sustav i dalje čeka. A kad država počne „čekati” umjesto rješavati, cijena se naposljetku plaća u njezinoj učinkovitosti i međunarodnoj vidljivosti.
