Valentinovo, obasipano reklamama i romantičnim klišejima, ponovno potiče rasprave o tome liječi li ili produbljuje osjećaj samoće. Dok nema dokaza da ovaj dan sam po sebi povećava izoliranost, podaci Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) otkrivaju razmjere problema koji nadilazi svaki praznik.
WHO je u svom prošlogodišnjem izvješću zaključio: „The facts are undeniable: loneliness and social isolation are major public health challenges, and they must be addressed now.“ Procjenjuje se da je jedno od deset Europljana, odnosno svaka šesta osoba u svijetu, tijekom proteklog desetljeća iskusila usamljenost. Posljedice su ozbiljne: povećan rizik od kardiovaskularnih bolesti, dijabetesa, depresije i tjeskobe, a izolacija se dovodi u vezu s oko 871 000 smrti godišnje.
Gospodarski teret jednako je zastrašujući. Madridski think-tank izračunao je da usamljenost Španjolsku godišnje stoji 14 milijardi eura, što je 1,17 % BDP-a. U Sjedinjenim Državama gubici se penju i do pola bilijuna dolara. Unatoč tome, istraživači još uvijek ne mogu sa sigurnošću reći raste li usamljenost ili je pandemija samo osvijetlila dugotrajan društveni problem.
Stručnjaci strahuju da bi starenje stanovništva, migracije mladih, masovna uporaba društvenih mreža i rad od kuće mogli dodatno pogoršati stanje. Judith Merkies iz projekta Lonely-EU poručuje da je riječ o političkom, a ne osobnom posrtaju: „Loneliness undermines democratic participation, economic productivity, and the cohesion she wants to build. It’s not separate from her priorities; it’s what makes them possible.“
Mit o „epidemiji muške usamljenosti“ također je doveden u pitanje. Istraživanje Pew Research Centra pokazalo je da su muškarci prosječno jednako socijalno izolirani kao i žene; razlika je u tome što rjeđe posežu za emocionalnom podrškom u vlastitim mrežama.
Živjeti sam, a ne biti usamljen
Studija koju su 2021. proveli London School of Economics i Sveučilište u Padovi analizirala je 139 europskih regija prije pandemije i iznenadila zaključkom da veći udio samačkih kućanstava korelira s bržim gospodarskim rastom. Autori, međutim, upozoravaju da je riječ samo o korelaciji. Chiara Burlina naglašava: „Our findings should not be interpreted as a policy recommendation to promote living alone.“ Dodaje da mnoštvo jednosobnih kućanstava diže cijene stanovanja, potrošnju energije i dugoročne troškove skrbi u starenju.
Drugim riječima, činjenica da mnogi samci jesu mladi, mobilni i spremni raditi dulje ne znači da je samoća recept za rast. Štoviše, kada se usamljenost – osjećaj da nemamo onoliko ili onakvu kvalitetu društvenih odnosa koliko bismo željeli – priključi životu u samačkom domu, pozitivan gospodarski efekt nestaje.
Kultura „super-turbo-individualizma“
Evelyn Regner, austrijska zastupnica u Europskom parlamentu uključena u Lonely-EU, problem locira u dominantnoj kulturi: „you can do it all on your own, you don’t need anybody“. Prema njezinim riječima, borba protiv usamljenosti znači propitivati vrijednosti koje su tu izolaciju i omogućile.
Što mogu učiniti političari?
• U okviru programa Horizon Europe, projekti poput Lonely-EU traže sustavna rješenja – od urbanističkog dizajna koji potiče susrete do radnih politika koje smanjuju izolaciju u digitalnom radu. • WHO poziva vlade da usamljenost tretiraju jednako ozbiljno kao pušenje ili pretilost, s nacionalnim strategijama prevencije i ranog otkrivanja. • Ekonomisti sugeriraju mjere koje jačaju „društveni kapital“: dostupno javno stanovanje, potporu međugeneracijskim centrima i subvencionirane kulturne aktivnosti.
Za sada ostaje otvoreno pitanje mogu li EU institucije staviti društvenu povezanost u istu rečenicu s obranom i konkurentnošću. Ako ništa drugo, Valentinovo podsjeća koliko je malo potrebno da privatni osjećaj samoće postane javni, ekonomski i politički problem.