Urbana komasacija, donedavno gotovo nepoznat pojam iz stručnih krugova urbanista, odjednom se našla u središtu žestokih političkih i društvenih prijepora. Okidač je tzv. Bačićev zakon, kojim Ministarstvo prostornoga uređenja i graditeljstva želi ubrzati uređenje gradova i općina te pojednostaviti izgradnju novih prometnica, stambenih zona i komunalne infrastrukture.
Kritičari međutim upozoravaju da se iza ideje o „racionalizaciji prostora” krije ozbiljan rizik za privatno vlasništvo. Oporbeni zastupnici, dio arhitektonske struke i brojni građani tvrde da bi se urbanom komasacijom moglo drastično intervenirati u katastarske čestice bez jasnih jamstava o pravednoj naknadi ili dovoljnoj zaštiti interesa vlasnika.
Ministar Branko Bačić odbacuje optužbe i poručuje da je cilj zakona isključivo "brže i kvalitetnije planiranje" te da on neće značiti oduzimanje zemljišta nego "uredniju raspodjelu". Unatoč tim uvjeravanjima, rasprave su se iz gradskih vijećnica preselile na naslovnice i društvene mreže, gdje građani dijele zabrinutost oko mogućih posljedica.
Napetosti su posebno izražene u jedinicama lokalne samouprave kojima su pred vratima veliki infrastrukturni projekti. Dok vlast ističe ekonomske koristi i brži razvoj, protivnici traže dodatna jamstva, transparentne procedure i šire savjetovanje s javnošću.
Kako se rasprava zahuktava, čini se da će sudbina Bačićeva prijedloga ovisiti o sposobnosti Vlade da uvjeri širu javnost da urbana komasacija nije eufemizam za zadiranje u zakonom zajamčena prava vlasnika, nego alat kojim se, uz adekvatnu zaštitu, može riješiti dugogodišnji problem rasparčanih i teško iskoristivih zemljišta u gradskim sredinama.
