Podrška ideji ujedinjenja dviju Koreja danas je manja nego ikad, upozorila je članica UN-ova tima za Sjevernu Koreju. Prema njezinim riječima, građani i vlasti u Seulu sve su svjesniji da bi upravo Južna Koreja morala snositi glavninu troškova obnove i integracije sjevernoga susjeda.
Sjevernu Koreju često se opisuje kao najizoliraniju državu na svijetu, posljednju oazu real-socijalizma i „zemlju zatvora”. Ta se slika potvrđuje i iz svemira: dok je Južna Koreja noću obasjana svjetlima, sjeverni dio poluotoka ostaje u potpunom mraku. Povremene fotografije iz Pjongjanga prikazuju prazne ulice s tek pokojim biciklom ili automobilom.
Čak se i frizure uklapaju u stroga pravila režima. Žene nose klasične, uredne frizure, dok muškarci gotovo bez iznimke imaju visoko izbrijane bokove, po uzoru na čelnika Kim Jong Una. Kada se „vođa” pojavi u javnosti, prisutni nerijetko padaju u trans, neutješno plačući od, kako režim tumači, neizmjerne ljubavi.
Kontrast je vidljiv i u prehrani: dok su stanovnici većinom pothranjeni, Kim Jong Un i nekolicina najbližih generala očito ne oskudijevaju hranom. Upravo to ekonomsko raslojavanje, uz kronični nedostatak infrastrukture i resursa, čini da Seul dvaput razmisli prije nego što ponovno oživi ideju zajedničke države.
Članica UN-ova tima zaključuje da sve realniji pogled Južne Koreje na situaciju na sjeveru izravno utječe na opadanje entuzijazma za ujedinjenje: „Nitko ne dovodi u pitanje želju za mirom, ali račun koji bi pratio takav pothvat penje se na nezamislive iznose.”
