Na izlazu pokraj pulta za vaganje voća u jednoj zagrebačkoj trgovini prišla nam je 78-godišnja Anka i zatražila pomoć oko odabira koda za naranče. Taj je kratki susret prerastao u iskren razgovor o sve težem životu hrvatskih umirovljenika.
„Imam penziju oko 600 eura… već na ulazu razmišljam što ću kupiti i kako ću preživjeti mjesec”, započela je Anka dok je pažljivo lijepila naljepnicu na vrećicu. Inflacija, kaže, osjeća se pri svakoj kupnji: „Svaki put kada dođem, svaki put je sve skuplje i skuplje.”
Režije, lijekovi i hrana najveći su joj izdaci. Nekadašnja prodavačica priznaje da je nekad s manje novca mogla više: „Prije sam imala veću novčanu slobodu. Danas moram pratiti akcije, meso uzimam rjeđe.”
Pomoć kćeri, koja joj javlja gdje su povoljnije cijene, često je presudna za kraj mjeseca. „Ma je li to sramota da nama penzija ne može omogućiti dostojanstveni život?”, pita se Anka, izražavajući ogorčenje koje dijele mnogi u mirovini.
Njezina priča zorno pokazuje kako rast cijena gura velik dio starijih građana prema rubu siromaštva, pretvarajući odlazak u trgovinu u stalnu kalkulaciju i brigu hoće li mirovina potrajati do sljedeće uplate.