Na zoru, negdje nad razorenim poljima Hersona, ruski dron pogodio je automobil 58-godišnjeg Oleksandra Hordiijenka. Na njegovu sprovodu u Odesi mnogi su ga spominjali kao „ratara s puškom” – čovjeka koji je tri godine čistio tisuće mina, pratio nebo improviziranom elektronikom i turskom sačmaricom te branio kooperativu od 1 000 hektara koju je dijelio s još desetak poljoprivrednika.
Za ukrajinske je poljoprivrednike ta smrt postala simbol ustrajnosti ljudi koji pod granatama i dalje uzgajaju žito, mlijeko i krumpir. Za Europu je to podsjetnik da „ukrajinski ratar” nije samo vlasnik golemih agroholdinga, nego i muškarci i žene koji, katkad doslovno s puškom, štite svoju zemlju.
Europska percepcija: giganti kao prijetnja
U državama članicama često se zanemaruje ta nijansa. Ukrajinska „crnica” i visoki prinosi izazivaju nelagodu zbog moguće poplave jeftinog izvoza. Poljski seljaci su zbog uvoza žita blokirali granice, a u Budimpešti se upozorava da će ulazak Kijeva u EU „pojesti” dio zajedničkih potpora. Pariz je lani stao uz Varšavu i zatražio strože kvote za ukrajinske žitarice.
Slika koju mnogi imaju – agrodivovi poput MHP-a ili Kernel-a – nije neutemeljena. Nekoliko desetaka tvrtki drži lavovski dio izvoza i obrađuje površine usporedive s brazilskim ili argentinskim kompleksom. No na terenu postoji druga Ukrajina: desetci tisuća srednjih obiteljskih gospodarstava i milijuni kućanstava koja su tijekom rata hranila zemlju.
„Ostali smo bez stana, ali s poslom”
Akhmil Alkhadzhi vodi obiteljsku tvrtku s 3 500 hektara – u Uniji bi to bio veleposjed, u Ukrajini tek srednja klasa. Kada je invazija srušila cijenu pšenice s 250–300 na 70 dolara po toni, prodao je stan u inozemstvu kako bi isplatio radnike.
„Ostali smo bez stana, ali s poslom”, kaže Alkhadzhi, koji zapošljava šezdesetak ljudi i, kako ističe, izravno hrani „300 do 400 usta”. Uz rat mu muku zadaju suše – prinos pšenice pao mu je s 6–7 na 2 tone po hektaru – i dvadesetpostotni bankarski krediti. Ipak, odlazak nikad nije bio opcija: „Kad je počeo rat, nitko nije otišao. Trebali su nas ovdje.”
Kombajni, kvote i politika
Dan prije Hordiijenkove pogibije, Alkhadzhi se zatekao na sasvim drukčijem okupljanju: domjenku najvećeg ukrajinskog poljoprivrednog lobija u kijevskom jaht-klubu. Uz prskanje prosecca diplomati, dužnosnici i vlasnici najvećih farmi raspravljali su o preživljavanju i ambicijama nakon tri ratne godine.
Tamo se, primjerice, može susresti TAS Agro s 80 000 hektara. „Veliko je to, da”, smije se menadžer Anton Žemerdejev, „ali ne prodajemo sve u Europu.” Većina im žita odlazi u Aziju i na Bliski istok, no EU je političko tržište na kojem se granice i kvote pomiču preko noći. Kada je Poljska 2023. zatvorila granicu, ukrajinska se žetva preusmjerila prema rumunjskoj luci Konstanci. „Poljska je propustila modernizaciju. Rumunjska je iskoristila priliku”, zaključuje on.
Ihor Šiljuk iz Cygnet Agrocompany, koja obrađuje 30 000 hektara i ima tvornicu šećera, ljuti se zbog strogih europskih ograničenja: „Zašto je naša kvota za šećer manja od moldavske? Politika, ne ekonomija.” Nakon ljetnog dogovora Bruxellesa i Kijeva kvote bi se trebale povećati, no Šiljuk sumnja da će se politika tek tako maknuti s polja.
Milijuni nevidljivih
Iza reflektora jaht-kluba krije se treća Ukrajina: tisuće registriranih obiteljskih farmi od 50 do 100 hektara i gotovo četiri milijuna kućanstava na ukupno više od šest milijuna hektara. Ta minijaturna gospodarstva proizvode 95 % krumpira zemlje, 85 % povrća, 80 % voća i bobičastog voća te tri četvrtine mlijeka.
Bez njih bi mnoga sela tijekom rata ostala gladna. Naslijeđe sovjetske kolektivizacije i kasnijih zemljišnih reformi ostavilo je mozaik: na jednom kraju agroholdinzi od stotina tisuća hektara, na drugom vrtovi od jedan ili dva. Deset najvećih tvrtki kontrolira stotine tisuća hektara, ali bez sitnih proizvođača Ukrajina ne bi imala sigurnost hrane.
Rat je, paradoksalno, ubrzao prilagodbe. Uz luke pod napadima i povremeno zatvorene granice, proizvođači ulažu u preradu – ulje od suncokreta, perad i šećer već čine gotovo polovicu agro-izvoza.
„Zemlja se isplati braniti”
Za Žemerdejeva i kolege površina od 80 000 hektara samo je dio mnogo šire priče. Polja su, kaže, dom ljudima – „nekima bogatima, nekima u nevolji, nekima herojima” – koje veže ista tvrdoglava misao:
„Zemlja se isplati braniti.”