UMAN – Dok se linija bojišta približava, a nestanci struje traju i do 15 sati, znanstvenici Nacionalnog dendrološkog parka Sofijivka u srcu Ukrajine vode tihu bitku za opstanak najrjeđeg cvijeća europskog kontinenta.
Na podrumskom laboratorijskom stolu, među epruvetama ispunjenima agarom, Larisa Kolder pažljivo presadjuje tek nikle izdanke Moehringije (Moehringia hypanica). Od 23 sjemenke prikupljene prije nekoliko mjeseci preživjela su samo dva embrija, ali su u sterilnim uvjetima ubrzo umnožena u malenu „šumu” od 80 biljčica – golemi uspjeh u zemlji gdje rat sustavno uništava prirodnu baštinu.
„Ako nestanu ljudi koji ovo rade, nestat će i genetski materijal. Zemlja će izgubiti”, upozorava ravnatelj parka Volodimir Hrabovij dok ekipa priprema prvo presađivanje Moehringije u arboretum, daleko od njezine izvorne mikolajivske stepe koju danas kontroliraju ruske snage.
Izgubljene oaze istraživanja
• Krimski Nikitski botanički vrt i eksperimentalna postaja Nova Kahovka – donedavno vodeća središta ukrajinske botanike – odsječeni su od ostatka zemlje. Istraživači su pobjegli ili izgubili svaki kontakt s kolegama.
• Najveći stepni rezervat Askanija-Nova pretvoren je u minsko polje, rovovi su iskopani kroz netaknutu preriju, a dio zaštićenih životinja premješten je u nepoznato.
Zoolog Oleksij Vasiljuk, član radne skupine koja bilježi ratnu štetu prirodi, procjenjuje da je okupirano „gotovo 40 % poljoprivrednog zemljišta” Ukrajine i većina južnih nacionalnih parkova. Država zato dokumentira slučajeve „ekocida” nadajući se budućoj tužbi pred Međunarodnim kaznenim sudom.
Biljke na prvoj crti Ukrajina zauzima manje od 6 % površine Europe, ali krije oko 35 % kontinentalne bioraznolikosti. Mnoge endemične vrste – uključujući Moehringiju, koja ne raste nigdje drugdje na svijetu – skoncentrirane su upravo u sada okupiranim područjima.
Zato se Sofijivka, engleski krajobrazni park osnovan 1796. godine, pretvorila u posljednju liniju obrane biljnog svijeta. Dio znanstvenika još uvijek služi na fronti; jedan od vodećih istraživača vraća se, kaže Hrabovij, nakon što navrši 60 i stekne pravo na demobilizaciju iz tenkovske postrojbe.
Unatoč svemu, Kolder i kolege nastavljaju rutinu: sjeme pod sterilnim napama, presadnja u tresetne diskove, aklimatizacija u staklenicima. Svaki novi izdanak vrijedi više nego ikad, jer iza okupacijske crte „ništa nije sveto”, tvrde znanstvenici. Boje se da su rijetke vrste već rasprodane ili nepovratno uništene.
Za sada, malena kolonija Moehringije u Umanu pruža trunku nade da će – unatoč minama, rovovima i granatama – barem dio ukrajinske stepe preživjeti rat.