Prošlo je točno tri desetljeća otkako je minobacačka granata srpskih postrojbi u selu Matići, Bosanska Posavina, usmrtila osam hrvatskih mladića starih između 15 i 18 godina i dvojicu zauvijek osudila na invaliditet. Napad je uslijedio 10. kolovoza 1995., nedugo nakon sloma pobunjeničkih snaga u operaciji Oluja.
Prema svjedočenju tadašnjeg sjemeništarca Ivana Ninkovića, „pripadnik srpskih postrojbi, po zapovijedi svojih nadređenih, ispalio je granatu, koja je svoju balističku putanju završila aktiviranjem eksplozivnog punjenja u neposrednoj blizini deset hrvatskih mladića”. Detonacija je na mjestu usmrtila sedmoricu, a osmoga u bolnici, dok su preživjeli prebačeni u Orašje u pokušaju da im se spasi život.
Četvorica poginulih – Damir Dominković, Slaven Marković, Ivica Marković i Pejo Mikić – bili su sjemeništarci Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu. „Svoje mjesto u školskim klupama … moji prijatelji su zamijenili trajnim mjestom u svojoj rodnoj Bosanskoj Posavini”, prisjeća se Ninković.
Zaboravljena rana Iako je općina Orašje tijekom rata pretrpjela više od 30 000 neprijateljskih projektila, ova je granata postala simbol tihog stradanja Posavine. Napadač nikada nije procesuiran, a tragedija je, upozorava Ninković, ostala izvan javnog fokusa: „Razlog zašto mnogi od vas tek sada čujete za ovo … leži u neobjašnjivoj šutnji hrvatskih medija o ovom događaju”.
Dok se u Hrvatskoj svake godine svečano slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Matići ostaju mjesto „slave bez slave, herojstva bez priznanja”. U selu nema govornika ni mimohoda, tek tišina majki i očeva pred osam crnih spomenika.
Povratak kolega Desetorica njihovih nekadašnjih školskih kolega ovih se dana prvi put organizirano vraćaju na groblje u Matićima. „Ne dolazimo iz obveze, nego iz potrebe”, piše Ninković, najavljujući polaganje crvenih svijeća i čitanje imena svih osam poginulih: Damir Dominković, Slaven Marković, Ivica Marković, Pejo Mikić, Marinko Mikić, Tomislav Pejičić, Pejo Marković i Iljo Orkić.
S malom komemoracijom, žele podsjetiti da „ljudska lica, osobito ona mladenačka, ne smiju postati brojevi” te da se sloboda rađa ne samo u trijumfalnim danima nego i „u tišini ogromnog gubitka”.
