Navršava se tri desetljeća od trenutka kada se hrvatska košarkaška reprezentacija u Ateni penjala po medalju, dok je s razglasa odjekivala himna tadašnje Savezne Republike Jugoslavije. Odluka hrvatskih igrača da ostanu na postolju već trideset godina potiče rasprave.
• 1995. godina: u Europi je upravo zaživio Schengenski sporazum, započeo je prvi rusko-čečenski rat, a internet je izlaskom američke vlade iz financiranja NSFNET-a postao u potpunosti privatna sfera. U Izraelu je ubijen premijer Yitzhak Rabin, Ajax je osvojio Ligu prvaka, a u Hrvatskoj je rođena buduća olimpijska zlatna kopljašica Sara Kolak.
• U Grčkoj se, unatoč snažnim političkim sankcijama, na Europskom prvenstvu pojavila i SR Jugoslavija – situacija koju hrvatska javnost tada doživljava kao provokaciju, slično onome što bi danas izazvalo iznenadno pojavljivanje Rusije na velikom sportskom natjecanju.
Unutar takvog političkog nabojanog okvira, ostanak hrvatskih košarkaša na postolju mnogi su doživjeli kao kontroverznu, pa i mučnu gesta. No autori današnje obljetničke rasprave podsjećaju da je riječ o jednom od „rijetkih karakternih trenutaka” u povijesti naše košarke – trenutku kad su sportaši, umjesto bojkota, zadržali dostojanstvo i pokazali kako je moguće priznati rezultat na terenu čak i kad politička stvarnost vrije.
Sudbina hrvatske košarke, zaključuje se, nije presudno određena tim izborom. Dapače, u retrospektivi se ističe kako se radilo o snažnoj poruci o zrelosti hrvatskog sporta, poruci koja, trideset godina poslije, i dalje polarizira navijače, ali i podsjeća na snagu simboličkih odluka u trenucima velikog pritiska.