Prošlog vikenda u Splitu su se u razmaku od samo nekoliko sati održala tri odvojena prosvjeda, a sva su, kako ističe komentator Damir Šarac, „pokazala zube i spremnost na silu – slabijima i ugroženim skupinama”.
Prema njegovim riječima, manjine su „po svojoj biti slabije i ugroženije od većine”, pa ostaje pitanje moralne snage onih koji se odlučuju na okupljanja uperena upravo protiv takvih zajednica. Šarac uspoređuje atmosferu na splitskim ulicama s nekadašnjim kvartovskim makljažama i prisjeća se poučka uličnog obračuna:
„Kad se zaletimo jedni prema drugima, onda naš najjači izabere njihovoga najjačega. … Uvik triba birat onoga ovna predvodnika i puknit ga među rogove.”
Poruka je jasna – prava se snaga, tvrdi, mjeri u sukobu sa sebi ravnim ili jačim, a ne udarom „u meko”, odnosno prema onima koji su već u nepovoljnijem položaju.
Iako su sami prosvjedi protekli bez ozbiljnijih izgreda, njihova meta i retorika pokrenuli su javnu raspravu o toleranciji i društvenoj odgovornosti. Šarčev komentar podsjetio je na potrebu da se propita svrha okupljanja koja umjesto konstruktivnog dijaloga biraju zastrašivanje ranjivih skupina.
Za sada nema najava novih prosvjednih akcija, no vikend u Splitu otvorio je pitanje – protiv koga se zapravo bori kad se na ulici diže glas, i tko doista pokazuje snagu: onaj tko udara jačeg ili onaj tko udara slabijeg?