Europa kao ideja i kulturni projekt već više od stoljeća živi pod znakom riječi „kriza”. Na to podsjećaju tri velika mislioca – Edmund Husserl, Stefan Zweig i Peter Sloterdijk – koji, svaki u svojem vremenu, detektiraju istu duhovnu rasjeklinu.
Husserl: racionalni projekt pod prijetnjom samouništenja
Godine 1935. Edmund Husserl u Beču upozorava da je kontinent, zasnovan na razumu i univerzalnosti, zapao u „krizu europskih znanosti”. Kad znanost gubi brigu za istinu, a politika se prepušta „goloj sili”, Europa, tvrdi Husserl, posrće prema samouništenju. Njegov alarm oglašen je dok nacizam već ukida svaku mogućnost autokritike.
Zweig: osobna elegija izgubljenog humanizma
Nekoliko godina poslije Stefan Zweig u memoarima Die Welt von Gestern bilježi nestanak „jučerašnje Europe” – građanskog ideala u kojem je kultura povezivala narode. U vihoru totalitarizma i rata pisac osjeća „svijest o kraju”, intimno svjedočenje raspada zajedničkog europskog duha.
Sloterdijk: život u permanentnoj napuklini
Današnji filozof Peter Sloterdijk dijagnosticira stanje „postkrizne Europe”: kriza više nije epizoda nego trajno stanje. U djelima poput Sfera zagovara „kozmopolitsku imunologiju” – sposobnost kontinenta da se stalnom autokritikom štiti od novih valova populizma, nacionalnog resentimana i antiintelektualizma.
Stoljeće ponavljanja
Od Husserla 1935. do današnjih rasprava o populizmu, obrasci se ponavljaju: razočaranje u institucije, erozija liberalnih vrijednosti i povratak iracionalnoga. Trojica autora tvrde da Europa opstaje samo dok održava napor duha – propitivanje, sumnju i potragu za smislom.
Poruka za 2025.
Kriza nije tek povijesni incident nego trajna zadaća. Husserl, Zweig i Sloterdijk upozoravaju da će se Europa održati jedino ako ponovno otkrije vlastitu „duhovnu energiju” i obnovi vjeru u kritički razum. U protivnom, kontinent riskira da zauvijek ostane – kako je Zweig zapisao – „zaboravljena duša”.