Prošlo je gotovo 30 godina od vojno-redarstvene operacije „Oluja”, poteza koji hrvatski povjesničari i političari i danas opisuju kao legitimnu, nužnu i poželjnu akciju. U kolovozu 1995. Hrvatska je njome vratila okupirani teritorij s kojega su četiri godine ranije protjerane stotine tisuća Hrvata, a brojni sakralni objekti i spomenici sravnjeni sa zemljom.
Danas, dok dio srpskih izbjeglica i dalje žali za rodnim krajem, službeni Beograd operaciju uporno koristi u propagandne svrhe. Retorika o „velikoj nepravdi” ne jenjava, iako su ključni akteri pobune – poput Milana Martića – završili iza rešetaka. Martić svoju kaznu služi u estonskom zatvoru, no političko nasljeđe pobunjenih vođa, opisano kao „neoperabilni tumor na tijelu hrvatske države”, i dalje tinja u javnom prostoru.
Bez Oluje, procjenjuju analitičari, Hrvatska bi vjerojatno ostala zarobljena u svojevrsnom europskom limbu zapadnog Balkana, sputana mirovnim paketom sličnim planu Z-4. Umjesto toga, demonstracija vojne sile otvorila je put današnjoj državnoj suverenosti, premda pomirba i povratak trajno raseljenih još uvijek ostaju izazov.