Uska traka zemlje uz istočnu obalu Dnjestra – duga oko 200 kilometara i dom približno 450 000 stanovnika – već više od tri desetljeća živi izvan međunarodnih okvira. Transnistrija se 1992. odcijepila od Moldavije nakon kratkog ali krvavog sukoba i od tada ima vlastite institucije, vladu i valutu, no nijedna država članica UN-a ne priznaje njezinu neovisnost. Čak ni Rusija, koja ondje drži oko 1 500 vojnika nominalno kao „mirovne snage”, nije napravila taj korak.
Geografija joj daje stratešku težinu: manje od stotinu kilometara zapadno leži ukrajinska luka Odesa, a koridor između Crnog mora i središnje Europe prolazi upravo kroz ovo ozemlje. Ipak, politička i diplomatska izolacija pretvorile su regiju u sivu zonu međunarodnog prava.
Bujanje sive ekonomije Nakon raspada SSSR-a Transnistrija je postala privlačno tlo za krijumčarenje oružja, goriva, cigareta i alkohola. Lokalno gospodarstvo ubrzo je preuzela tvrtka Sheriff – konglomerat koji danas kontrolira supermarkete, benzinske crpke, medije pa čak i nogometni klub. Mnogi stanovnici tvrde da Sheriff ima veću moć od same vlade.
Rat u Ukrajini mijenja igru Ruska invazija na Ukrajinu 2022. dodatno je destabilizirala regiju. Plin koji je desetljećima stizao gotovo besplatno ruskim cjevovodima preko ukrajinskog teritorija naglo je presušio, a gotovo sve industrijske pogone trebalo je zatvoriti. Gospodarska neizvjesnost rasla je uporedo sa strahom da bi Moskva enklavu mogla iskoristiti za otvaranje nove fronte protiv zapada, što u Kišinjevu izaziva posebnu nervozu.
Moldavska predsjednica Maia Sandu, na vlasti od 2020., jasno je zacrtala proeuropski kurs. Taj se smjer sukobljava s proruskom orijentacijom tiraspolskih vlasti, ali istodobno potiče rasprave o budućem ponovnom ujedinjenju. Da raspoloženje stanovništva polako klizi prema Moldaviji pokazali su i rujanski parlamentarni izbori: rekordna trećina birača iz Transnistrije glasovala je za pro-EU stranku PAS.
Potraga za identitetom U zemlji bez međunarodnog statusa, složeni identitet njezinih ljudi – Ukrajinaca, Rusa, Moldavaca i Bugara – ostaje nedorečen. Dok spomenici Lenjinu i sovjetska ikonografija i dalje obilježavaju ulice Tiraspola, sve više građana traži onu vrstu stabilnosti i normalnosti koju vide s druge strane Dnjestra. Hoće li taj tinejdžer postsovjetskog prostora odrasti pod patronatom Moskve ili zakoračiti prema Bruxellesu, ostaje otvoreno pitanje, ali jedno je jasno: Transnistrija više ne može ostati samo zaboravljena fusnota povijesti.