Talijanska povijest i gotovo pola stoljeća nakon Hladnoga rata ostaje živo bojište suprotstavljenih istina. Najdramatičnije epizode vrte se oko sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je u Italiji djelovala najveća komunistička partija na Zapadu i kada su se u istoj rečenici spominjali pojmovi poput „eurokomunizma” i Enrica Berlinguera.
U toj složenoj političkoj klimi nastala je, kako je tadašnji tisak opisivao, „stravična koalicija” kriminalnih i ekstremističkih aktera. Terorističke skupine, neofašističke ćelije, dijelovi tajnih službi i mafijaški klanovi djelovali su katkad paralelno, a katkad zajedno. Rezultat su bili smrtonosni napadi, otmice i atentati čija pozadina ni danas nije potpuno rasvijetljena.
Kultni simbol tih „olovnih godina” ostaje ubojstvo premijera Alda Mora 1978. godine. Iako su Crvene brigade preuzele odgovornost, brojni istražitelji i publicisti i dalje sumnjaju da su iza kulisa stajale i druge organizacije — od mafije do ultradesnih skupina i pojedinaca unutar državnog aparata.
Pitanje „tko je ubio Alda Mora” stoga nadilazi klasičnu kriminalističku istragu; posrijedi je i potraga za istinom o cijelom jednom razdoblju talijanske povijesti u kojem su se ideologija, tajne operacije i organizirani kriminal preklapali na način koji je oblikovao politiku zemlje, ali i šireg Zapada.