Dok Teheran provodi masovne deportacije, u Afganistan se od 1. lipnja do 23. srpnja vratilo oko 800 000 osoba bez dokumenata. Međunarodna organizacija za migracije (IOM) procjenjuje da je među njima 153 000 žena, od čega je 8 % kućanstava kojima upravljaju same ženе – bez supruga ili muškog „skrbnika”.
Za mnoge to znači povratak u državu koja, otkako su je preuzele talibanske vlasti, funkcionira pod neformalnim sustavom rodnog apartheida: ženama je zabranjen većina plaćenog rada, ne mogu unajmiti stan bez muškog potpisa niti samostalno otići ni u ambulantu. Humanitarne organizacije upozoravaju da su ograničene mreže pomoći već preopterećene, a broj žena koje su ostale bez prihoda, smještaja i pravne zaštite rapidno raste.
Priča Safije* iz Herata ilustrira tu realnost. Kao žrtva obiteljskog nasilja pobjegla je u Iran 2018. i ondje pokrenula mali posao s odjećom. Prije dva tjedna dobila je nalog za deportaciju. „Ovdje u Heratu nije sigurno za mene. Moj muž radi s talibanima i još ima utjecaj”, kaže. Iako je uspjela ponijeti nešto novca, stan iznajmiti ne može, a posao joj je zabranjen.
I druge žene prisilno vraćene iz Irana suočavaju se s istim zidom zabrana. Fahima tvrdi da ju je dosad odbilo svako kućanstvo: „Kažu mi otvoreno da talibanska pravila to zabranjuju.” Dva agenta za nekretnine iz Herata potvrđuju da riskiraju zatvor ako potpišu ugovor sa ženom bez muške pratnje.
Raqia, udovica koja se vratila u lipnju, kaže da za žene sada postoje samo tajni poslovi po kućama. „U Iranu sam radila u tvornici torbi; ovdje ne smijem raditi vani ni uopće.”
Deportacije nerijetko prate nasilje i odvajanje obitelji. Sabera iz Kunduza kaže da su joj iranski policajci pretresli kuću i istjerali obitelj s jednim kompletom odjeće: „Moju su sinovi toliko tukli da nisu mogli jesti.” Maidi, koja se u Iranu zatekla u redu za kruh, nije bilo dopušteno vratiti se po maloljetnog sina – sada je razdvojena od djeteta, bez dokumenata i bez načina da se ponovno domogne Irana.
Dok talibanska administracija ostaje pri pravilima koja žene čine ovisnima o muškarcima, a Teheran nastavlja vraćati izbjeglice, Afganistanke poput Safije, Fahime i Maide ostaju doslovno između dvije granice – bez krova, bez zarade i bez ikakve institucionalne zaštite.
*Imena su promijenjena radi sigurnosti sugovornica