Na malenom Giannutriju, najjužnijem otoku toskanskog arhipelaga, znanstvenici su pretvorili zabačen komadić stijene u prirodni laboratorij. Cilj im je bio odgovoriti na pitanje remeti li prisutnost medonosne pčele ravnotežu među njenim divljim srodnicima.
Od 2018. godine na otok, udaljen sat plovidbe od kopna i izvan doleta pčela iz Toskane, postavljeno je 18 košnica. Tijekom vrhunca cvatnje istraživači su povremeno zatvarali košnice na 11 sati dnevno kako bi simulirali nestanak medonosnih pčela i pratili reakciju divljih oprašivača.
Rezultati su bili porazni: u četiri godine od dolaska košnica brojnost bumbara i roda Anthophora pala je za oko 80 %. Kad su košnice bile zaključane, na cvjetovima je ostajalo 30 % više peluda, a divlje su se vrste pojavljivale češće i, kako su primijetili istraživači, opuštenije se zadržavale na cvjetovima.
„Prvi pogled na podatke izazvao je samo jedno: ‘Wow’”, prisjetio se voditelj studije Lorenzo Pasquali s Sveučilišta u Firenci.
Zbog nalaza uprava Nacionalnog parka Toskanski arhipelag zabranila je držanje pčela na Giannutriju. Otok je već više od godine dana bez košnica, a jedna od praćenih vrsta već pokazuje blagi oporavak.
Šira slika Dok broj komercijalnih košnica globalno raste, mnoge autohtone vrste oprašivača nestaju zbog gubitka staništa, pesticida i klime. Sve je više dokaza da i sama medonosna pčela, premda ikona očuvanja prirode, na mjestima gdje je brojčano dominira dodatno pritišće divlje vrste.
• U južnoj Španjolskoj broj košnica se utrostručio od 1960-ih, a „višak“ pčela nakon cvata agruma prelijeva se u šumska staništa i istiskuje divlje oprašivače. • Tijekom kalifornijskog cvata badema čak 90 % američkih košnica seli se na plantaže; izvan sezone milijuni pčela ostaju u prirodnim rezervatima, gdje se natječu za ograničene izvore hrane. • Istraživanje obalnog makije u San Diegu pokazalo je da feralne medonosne pčele čine 98 % ukupne biomase pčela i uklone oko 80 % peluda već prvoga dana cvata, ostavljajući mrvice za više od 700 domaćih vrsta.
U područjima gdje pčela nije autohtona zabilježene su gustoće i do 100 kolonija po kvadratnom kilometru. U Europi, gdje je vrsta prirodno prisutna, divlje kolonije rijetko prelaze četiri na istom prostoru i zasad se ne bilježi ozbiljniji pritisak na ostale oprašivače.
Znanstvenici stoga pozivaju na jasne smjernice o postavljanju velikih pčelinjaka, osobito nakon završetka glavnih cvatova, te na pažljivo razmatranje uvođenja košnica u osjetljiva, izolirana ili otočna staništa.
Priča iz Giannutrija podsjeća da čak i simbolična „spasiteljica prirode” može postati neželjeni uljez – i da ponekad najbolje rješenje za očuvanje biološke raznolikosti jest pustiti prirodu da zuji svojim ritmom, bez pomoći industrijskih rojeva.